Uredovno vrijeme: Uto.-Pet. 16h-18h; SD Cvjetno naselje, Odranska 8, 10000 Zagreb; e-mail: studentski.kapelan@gmail.com

Oprezno pri ulasku u "Kolibu"

Volim čitati. Nažalost, zadnjih mjeseci nalazim vremena gotovo isključivo za stručnu literaturu, znate ono: teologija tijela, dogmatika, moralna teologija, katehetika, osnove planinskog pčelarstva… Ovo zadnje je naravno šala jer svi znaju da pčele ne žive u planini. Ili jesu? Možda bih ipak trebao to malo bolje proučiti... Bilo kako bilo, u mom čitalačkom životu beletristika mi uvijek dođe kao dragocjen luksuz. Postoji jedna knjiga koja mi je zadnjih dana osobito zapela za oko. Njena iznimna popularnost potakla me je da se i ja jednog vikenda malo „prošetam“ do Kolibe.

Odmah na početku da razjasnimo da Koliba (WM Paul Young, Zagreb, Naklada Ljevak, 2008.) nije nikakav kamperski priručnik niti ilustrirani vodič za gradnju malih šumskih nastambi za uzgajivače planinskih pčela. Naravno, radi se o svjetski poznatoj knjizi Paula Young-a. Priča je to o Mack-u, čovjeku kojeg razdire „Velika tuga“ koja se u njegovu nutrinu uselila nakon smrti djeteta. Taj nesretan događaj dogodio se za vrijeme zajedničkog kampiranja na koje je Mack poveo svoju djecu. Najmlađa Missy nestala je bez ikakva traga. Zadnji ostatak njene prisutnosti – krvavu haljinicu – policija je pronašla kilometrima dalje u napuštenoj kolibi na kraju zabačenog šumskog puta. Ocu koji nosi beskrajnu bol zbog gubitka kćeri i ogromnu srdžbu zbog patnje nevinog bića ta koliba predstavljala je simboličko obitavalište cjelokupne njegove patnje s kojom se tek učio živjeti. Cijelu situaciju je još više zakomplicira jedna poruku u poštanskom sandučiću na kojoj je pisalo: „Bit ću u kolibi idući vikend ako se želiš naći sa mnom. Stari” s Bogom u potpisu, tj. „Starim“, kako su ga zvali od milja. Povlačen strahom, ali i tjeran znatiželjom Mack se odluči na rizik i jednog petka popodne na istom mjestu nekadašnjeg zločina počinje njegov susret s Bogom kakvog nije očekivao…

Tekstualno tkivo sastavljeno je od različitih egzistencijalnih dilema koje poput dasaka, jedna do druge, grade zidove Kolibe. Trojstveni Bog se objavljuje u tri vrlo konkretne osobe. Tu se nalaze Stari (eng. Papa), Isus i Sarayu na čiju se sliku i sam Mack mora naviknuti. Bez prisile moraliziranja, sjedeći za stolom, ležeći na lukobranu, šetajući se po vrtu, ukratko – živeći obične životne situacije s Božanskim osobama Mack se polako susreće sa svojom boli, otkriva smisao patnje i smrti, suočava se s težinom i nužnošću oprosta. Ono što je ljekovito u svemu tome je istinska Božja ljubav koju Mack po prvi put otkriva prisutnu kroz najobičnije životne geste – zagrljaj, zajedništvo, promatranje zvijezda, poljubac, popodnevno lijeno sjedenje s kolačima… Život s Bogom je opušteni vikend, susret prijatelja, druženje bez napetosti. S Bogom ne moraš ništa, a možeš sve – uči Mack. I baš kada misliš započeti razgovor o dobro formuliranim teodicejskim pitanjima začinjenima kapljicama intelektualnog znoja Bog će ti prići, poljubiti te u čelu, izuti cipele i provesti na šetnju pokraj jezera… I dok budete zajedno bacali kamenčiće u vodu brojeći žabice, razgovor može sasvim spontano poteći. Bog je ljubav, a ta Ljubav je u ovom romanu prikazana kroz niz međuljudskim situacija, kroz svakodnevne male stvari. S Bogom ne treba očekivati ponovna stvaranja svijeta da bi svjedočili njegovoj veličini. Jer, napokon, oni koji znaju kako gledati mogu i iz jedne kapljice naučiti sve o vodi.

Ipak, unutar topline kojom me je Koliba ogrijala, ostala je nezatvorena jedna vrlo važna pukotina kroz koju je do mene počela dopirati hladnoća. Negdje pri kraju romana, kada se počinje raspravljati o instituciji Crkve stječe se dojam da pripovjedač želi reći kako je to pitanje najbolje izbrisati. Institucionalnost se ponovno prikazuje kao najveći problem u ostvarenju zajedništva koje je Bog htio, kao izvor svakog zla i hladnoće. Ne mogu osuđivati autora za zlonamjernost jer vjerujem da se i ljubav prema instituciji ostvaruje preko malih i svakodnevnih znakova ljubavi koje treba znati pročitati. Iako roman obiluje njima, oni su ostali neosvješteni pa je Crkva na kraju romana (baš kao i Bog na početku) doživljena kao nešto daleko i hladno, udaljeno i od čovjeka i od Boga. Ideal kao da ostaje posve personalni odnos Ja-Bog, kojem ne trebaju nikakvi posrednici ni pomoćnici. Ali, zastanimo na trenutak. Kao što sam ranije rekao, knjiga je prepuna slika i metafora kroz koje se na prekrasan način opisuju Trojstvo, kršćanski smisao patnje, problem grijeha i ljudske slobode, pakao, smrt itd. Međutim, sve to divne stvari o kojima piše, autor je upravo primio preko Crkve koju poriče. U svemu tome sažet je nauk Crkvenih koncila i naučavanja na kojima se, počevši od Niceje (325. god.) moralo velikim naporima braniti nauk da bi se sačuvao u svojoj čistoći, uključujući nauk o samom Trojstvu. Kada se tako promatra, onda tradicija poprima posve drugačiji oblik. Tada i Crkvu možemo promatrati kao brižnog Oca ili Majku koji se stalno trudi da nam u nasljedstvo prenese ono najčistije što je primio/la.

Taj eklezijani aspekt mi je iznimno važan. Možda se to čini kao mala pukotina u građevini, ali ona je tako često zapravo kamen temeljac što su shvatili mnogi velikani Crkvene povijesti, primjerice sv. Toma More i naš kardinal bl. Alojzije Stepinac.

I tako, na kraju bih vam još samo htio proslijediti jednu poruku.

„Bit ću u Crkvi u nedjelju ako se želiš naći sa mnom. Stari”


Don Damir Stojić

don Damir Stojic Don Damir Stojić, svećenik salezijanac, trenutno je studentski kapelan Grada Zagreba. Ako želite saznati više o njemu i njegovu radu, kliknite ovdje.

Povratak na vrh