Uredovno vrijeme: Uto.-Pet. 16h-18h; SD Cvjetno naselje, Odranska 8, 10000 Zagreb; e-mail: studentski.kapelan@gmail.com

Obiteljski album

(povodom dana života)

Kad sam bio student u Washington-u, D.C. (SAD), svake večeri bih vozio bicikl. Trinaestom, pa okomito u Šesnaestu i ravno do Bijele kuće. Svaki dan su tamo bile demonstracije. Sviđala mi se šarolikost prosvjeda: za pse, za dupine, za rat, protiv rata… Bili su to mali pokreti velikog značenja i znak ljudske predanosti ideji. Ipak, jedna među tim skupinama se osobito izdvajala kao najveća i najkonzistentnija –  „Right to life“, koja se okuplja svake godine otkad je 22. siječnja 1973. Vrhovni sud legalizirao pobačaj. I oni onako okupljeni u velikom broju žele govoriti u ime onih koji ne mogu.

 Prisjećajući se washingtonskih prosvjednika, na um mi dolazi i cijeli niz osoba iz europske povijesti koje su se zalagale za povećanje čovjekovih prava, za slobode, za dostojanstvo, za prava žene itd. Sve su to veliki pothvati koji su teškom mukom danas nama pomogli da ljude možemo doživljavati kao braću i sestre, slobodni od rasnih i kulturnih predrasuda. Osobito je važan doprinos borbe za prava žene koji je bitno utjecao na promjenu starog rimsko-patrijarhalnog sustava u kojem je otac bio jedini gospodar kuće, praktički vlasnik nad životom i smrću svojih ukućana. Žena je u takvom sustavu bila u podređenom položaju, osoba sa suženim pravima. (Da ne govorimo o robovima.) Razvoj europske misli pomogao je našoj kulturi posvijestiti činjenicu da svi ljudi imaju jednako dostojanstvo. Položaj žene se ipak poboljšao od nekih davnih vremena, više se priča o ženskim pravima i slobodama, ali u sklopu svega toga zapeo mi je za oko jedan paradoks – da se u ime ženskih prava govori o pravu na pobačaj.

Čuo sam zanimljivo promišljanje o tome kako je takav stav zapravo u sebi nelogičan i samoponištavajući. Kada se govori o tome da žena ima pravo na pobačaj, onda se obično navodi da je to zbog toga što se radi o njezinom tijelu. Dakle, žena navodno ima pravo raspolagati svojim tijelom kako hoće i svime što spada pod njezino tijelo. Međutim, zar takav stav nije samo prerušeno ponavljanje stare opresivne matrice da je vlasnik kuće ujedno gospodar nad životom i smrću ukućana? Čini se da se u oba slučaja radi o čisto geografskoj logici, samo što se ovaj put to proklamira na nešto drugačiji način – da žena ima pravo biti gospodar nad životom i smrću osoba koje ona nosi (tj. koje su pod njezinim „krovom“). Kako to da se žene koje se nazivaju i osjećaju feministicama mogu prešutno proklamirati jednu takvu tipično „patrijarhalnu“ matricu, nešto što bi trebalo biti njima posve strano? Zar nije to izdaja ideje za koju se generacije i generacije borile, vikale, bunile se? S dodatnom razlikom u tome da se ta nerođena djeca ne mogu ni pobuniti…

Zbog toga ne bismo trebali jednolično osuđivati „kulturu“ i shvaćati je kao izvor svakoga zla. Kultura sadrži i čudesne primjere ljudske ustrajnosti i borbe za prava i dostojanstvo čovjeka. Ali, pitanje je, koliko smo doista uspjeli shvatiti te ideje? Nema jednolične kulture, ona je skup cijelog niza tradicija, borbi, ideja, ali i zlouporaba. Sve ovisi o tome od kojih ćete slika sastaviti svoj „obiteljski album“ kulturne tradicije.

Dok sam nedavno blagoslivljao kuće jedan mladi bračni par dala mi je jednu sliku iz svog obiteljskog albuma – ultrazvuk sliku svoga još nerođenog djeteta od 13 tjedana. Ono nije njihovo „vlasništvo“, nad kojim bi imali „pravo“, već osoba koju već doživljavaju kao jednakopravnog člana obitelji… Pospremit ću ovu sliku pokraj svih drugih dragih slika osoba koje su na mene utjecale…

P.S.

Providnost djeluje na čudesne načine…

Upravo dok smo završavali ovu kolumnu na razgovor mi je došao mladi bračni par s ogromnim teretom na duši. Doktor su im rekli da je njihovo nerođeno dijete u vrlo teškom stanju, i da ima velike zdravstvene i fizičke poteškoće. Tome su se pridružile i sugestije da žena počini pobačaj. Njihova bol me toliko pogodila da dugo vremena nisam mogao ni riječ reći, već sam samo tiho sudjelovao u njihovoj patnji. Najviše ih je mučilo pitanje hoće li njihovo dijete njima u budućnosti cijeli život zamjerati što su ga na svijet donijeli s takvim teškoćama… „Ipak…“, rekla je majka na kraju, „tko sam ja da odlučujem o nečijem životu…“

A ja sam siguran da će i ta odluka biti upisana zlatnim slovima u obiteljski album Oca u čijem domu ima mnogo stanova… za sve… uključujući sve one čije živote nismo pozvani prekidati, već osmišljavati...

 

don Damir Stojić, SDB


Don Damir Stojić

don Damir Stojic Don Damir Stojić, svećenik salezijanac, trenutno je studentski kapelan Grada Zagreba. Ako želite saznati više o njemu i njegovu radu, kliknite ovdje.

Povratak na vrh