Uredovno vrijeme: Uto.-Pet. 16h-18h; SD Cvjetno naselje, Odranska 8, 10000 Zagreb; e-mail: studentski.kapelan@gmail.com

U dlanove sam te svoje urezao

Ovog tjedna imao sam drugu ideju za kolumnu kada me je zatekla vijest da je jedan moj subrat – salezijanac okrutno ubijen u Tunisu pod okolnostima koje još nisu posve poznate. U više izvora pretpostavlja se da su zločin počinili članovi terorističkih skupina islamističke orijentacije. Ne znam puno o njemu, tek da se zove don Marek Rybinski, da je imao 33 godine i da je bio iz okolice Varšave.

Ali, s obzirom na to da smo prošli isti proces formacije i dijelili iste uzore, osjećao sam potrebu da ga spomenem i da mu odam počast.

Pridavati toliku važnost imenu možda zvuči pretjerano, jer je ime na kraju krajeva, stvar izbora. Ipak, dok smo tu u povijesti i tijelu, opredmećene stvarnosti nisu nam sve iste. Prsten na ruci znači stalnu prisutnost voljene osobe. Mjesta na kojima su se odigrali neki važni događaji našeg života imaju sposobnost ponovno oživjeti tu sliku. Tako i ime čuva život jedne osobe. Sažima u sebi sve ono što znam o nekome. Ime je povijest koja čeka da bude ispričana. Ime provocira, na njega se ne može ostati ravnodušan. Brojevi imaju moć apstrahiranja, toliko jaku da na njih možemo vrlo lako postati neosjetljivi. Kako je moguće da svakodnevno ostajemo ravnodušni na „tisuće“ ubijenih žrtava o kojima slušamo na večernjim vijestima? Lakše je tako. Njihova patnja je smjerno pokopana u brojku i nagađanje. Njihova smrt dolazi izdaleka procijenjena i kao takva daleko nam je manje stvarna. Okrutnosti najvećih zločinaca uvelike se zasniva na sposobnosti da od čovjeka naprave brojku. Ratni izvještaj započinje: „Danas je ubijeno tisuću ljudi…“ Stvarna priča započinje drugačije: „Danas su ubili moga sina, moga oca, moju majku, moga djeda, moje dijete..."

Moj djed zvao se Stanko Stojić i bio je Hrvatski domobran u Drugom svjetskom ratu. Poginuo je u Bosanskoj Gradiški u borbi protiv partizana 1. siječnja 1944. Zakopan je na groblju u Staroj Gradišci s još 24 suboraca. Njihove kosti poslije rata su iskopane i bačene u rijeku Savu. I danas više ne znam gdje on počiva. Mjesto njegovog pokopa sada je prazna poljana koja o njegovom životu ništa ne kaže. Do 1990. godine bila je obilježena tek spomenikom jedne drugačije ideologije koja ga ubila i prvi i drugi put. Jednom kada mu je oduzela život, a drugi put kada mu je oduzela pravo na sjećanje.

Rušiti sjećanje jedna je od najskandaloznijih stvari koja se može dogoditi čovjeku i zajednici. Razornu snagu potisnute traume najjasnije su doživjeli roditelji koji su preživjeli strahote totalitarnih režima na dalekom istoku i – u želji da ih zaštite – svojoj djeci šutjeli o svemu što se dogodilo. Posljedice su bilo nepredvidljivo razorne. Kada su i djeca odrasla i počela čitati i slušati o pokoljima u povijesti svoje države, počeli su misliti da je to samo još jedna „međunarodna izmišljotina“ koja želi umanjiti ugled njihove zemlje. Zato je i najveći zločin prema žrtvama upravo ignorancija – ne spomenuti se njihova imena. Učinivši to oduzimamo im mogućnost da njihova povijest postane i dio naše sadašnjosti, da „bude tu“, zajedno s nama, da nas potiče i stalno opominje kako više nikada ne bismo ponovili isti zločin. Povijest je prepuna traume. I svako njeno proživljavanje je zasigurno još jedna mala trauma. Ali samo tako ona može zadobiti snagu da bude ljekovita.

Povijest su nekada shvaćali kao učiteljicu života, da se greške jednom učinjene više nikada ne ponove. Stvarnost nacisitčkih zvjerstava na vrlo okrutan način je pokazala da je čovječanstvo u osvitu modernosti, na pragu tehničkog i znanstvenog razvoja i dalje sposobno za nezapamćene zločine. Komunizam nas je suočio s činjenicom da se i ideologija koja kreće od ideje zajedništva (communio) može izroditi u tlačenje, ubijanje, diskriminaciju i dominaciju. I zbog toga se ne smije šutjeti. To bi značilo staviti ruku na usta milijuna ljudi i jednako toliko sudbina. I evo opet brojka. I opet je lako prijeći preko nje, shvatit je kao metaforu, stilsku figuru. A daleko je to od toga. Baš kao u filmu Schindlerova lista svaki spašenik ima svoje ime, tako i svaki ubijeni ima svoje ime. I pravo da ono živi.

U tom smislu, kako onda ne doživjeti uvredu pred nedavnim natpisima u hrvatskom tisku koji su  najavu istraživanja o komunističkim zločinima iz hrvatske povijesti proglasili psihozom, opsesijom i sl. Iskoristiti to samo za predizbornu promidžbu doista bi bilo neiskreno i neprimjereno. Ali ovdje se radi o stvari puno važnijoj od trenutne pozicije političara, stvari od koje se ne smije odustati. Pravednost od nas traži poštenje prema svakoj žrtvi, i komunističkog i ustaškog režima i žrtvama iz domovinskog rata. Mentalni sklop zločinca vodi se s tri stvari: ubiti, zatrpati, zaboraviti. Dnevnički zapisi nekih od istaknutih figura totalitarističkih režima zapanjuju s kolikom su lakoćom ti ljudi mogli nastaviti svoje svakodnevne aktivnosti - skinuti uniformu, odložiti pušku i za vikend nastaviti sa šetnjom i razbibrigom. Ono tamno kao da se nije ni dogodilo. Opasan je i utjecajan takav mentalitet, i svoje tragove još ima razdijeljene po mnogim mjestima naše zemlje. Primjerice, nasipi Save nisu samo prostori za razbibrigu, već i nepoznata počivališta žena i djece fašističkih oficira koji su se pri kraju rata povukli iz Cvjetnog naselja. Dvorište Učiteljskog fakulteta je po iskazu niza svjedoka također mjesto masovnog ubijanja. Najlakše je i danas preobući uniformu, "riješiti" se odgovornosti, ne zazivati traume i psihoze, navući tenisice i bezbrižno protrčati...

Ono što bih htio napomenuti na kraju je jako važno, a tiče se oprosta. Govoriti o žrtvama nikada i ni u kakvim okolnostima ne smije postati način raspršivanja mržnje, osvetništva ili likovanja nad neprijateljem, tko god on bio. Tako bismo samo još jednom pokazali da ništa od povijesti nismo naučili i ona nam neće moći postati "sveta povijest". Kada slave obred Pashe, Židovi mole:

(…) Naši su rabini učili: dok su se Egipćani topili u moru, nebeski su anđeli pjevali od radosti. Bog ih je ušutio i rekao: „Moja stvorenja umiru, a vi pjevate pjesme radosnice?“

Iako potječemo od onih koji su izbavljeni iz zemlje egipatske, naša je pobjeda umanjena zbog pogiblje neprijatelja. Puna čaša znači potpunu radost. Iako slavimo pobjedu, naša radost ne može biti potpuna dok su se drugi žrtvovali zbog nje. Zato će se podignuti čaša dok se sjećamo kazne koju su Egipćani pretrpjeli; to činimo kao znak žalosti što su Egipćani podnijeli gubitke zbog kazni. (…)

Na kraju nam ostaje još samo jedno. Čak i kada nas naše ljudsko sjećanje izdaje i kada mu nismo vjerni, možemo se nadati da će sva ta imena ipak ostati zapisana na jednom mjestu s kojeg se ne mogu izbrisati nikakvom silom ili tragom vremena - kod Boga koji kaže: "Gle u dlanove sam te svoje urezao, da te ne zaboravim, ti si moj" (Iz 49,16)

 

Don Damir Stojić


Don Damir Stojić

don Damir Stojic Don Damir Stojić, svećenik salezijanac, trenutno je studentski kapelan Grada Zagreba. Ako želite saznati više o njemu i njegovu radu, kliknite ovdje.

Povratak na vrh