Uredovno vrijeme: Uto.-Pet. 16h-18h; SD Cvjetno naselje, Odranska 8, 10000 Zagreb; e-mail: studentski.kapelan@gmail.com

Bliski susreti

Svi koji su gledali film Crash (Paul Haggis, 2005.) mogli su vidjeti koliko nepotpune priče razaraju odnose. Na površini izgleda da se ništa posebno ne događa. Različiti slojevi društva žive jedni pokraj drugih, različite kulture prolaze ne dotičući se, ovratnici se ne miješaju. A svjetovi se, unatoč tome, ruše. Kraj ljudskih svjetova događa se baš kao i smrt galaksija – planeti ne održavaju međusobne odnose, već se samo jednog dana sudare i unište. Iako film prikazuje prometnu nesreću, ona je ovaj put za priču sekundarna. Pravi sudar događa se među svemirima ljudi koji se ne poznaju. A o nepoznatom uvijek gradimo djelomične priče, konstruiramo ga iz elemenata kojih se bojimo, stavljamo ga daleko od sebe. Sudar je neizbježno tragičan…

Razmišljam ovih dana o Crkvi i kulturi. Ali ne onoj tradicionalnoj ili visokoj kulturi, već svakodnevnoj, popularnoj, medijskoj – nazovite ju kako želite. Zažalim kada vidim koliko su priče nepotpune. I ne znam zašto su se naši svjetovi toliko razdvojili. Pokušavam otkriti koji putem trebam (oprezno) krenuti, a da ne izazovem sudar.

Zadnji primjer jednog takvog nesporazuma bilo je nedavno hodočašće studenata u Mariju Bistricu. Iako se radilo o posve nepolitičkom okupljanju, ispunjenom mladenačkim smijehom, bezbrižnošću i spontanošću, jedan dio novinara izravno ga je osudio. I to vrlo oštrim riječima, smatrajući ga ideološkim skupom, političkom propagandom i nečim što se protivi ideji Crkve. Ali zašto? Najviše boli što nitko od tih novinara nije bio prisutan na mjestu o kojem su pisali. Niti se potrudio ni saznati nešto više o svemu tome. Dovoljno je bilo pronaći „ključnu riječ“ za koju se treba uhvatiti i još jedno međusobno rušenje je moglo početi. A je li moglo to na ljepši način? Je li se mogao izbjeći još jedan sudar svjetova? Možemo li komunicirati ikako drugačije osim da jedni drugima šaljemo užarene komete u želji da se uništimo?

A evo, ja ću ovu kolumnu posvetiti upravo takvom jednom pokušaju, u želji da se upoznamo. Drage kolegice i kolege novinari, tu među vama živi i jedna vrsta zvana „vjernici“. Sasvim je čovjekolika. Diše jednako kao i vi, jede hranu i svakodnevno pije vodu. (I sve ostalo na bazi vode). Eto, smije se jednako kao i vi, ima obitelji, voli i pati. Kada ih porežete skalpelom teče krv. Imaju pluća, organe, grkljan, vilicu… a nekima čak rastu osmice iza osamnaeste godine. I njih to boli.

Upiru pogled u nebo, kao i mnogi drugi prije njih, i čuvaju nadu u vječni život. Možda ih ne razumijete, ali nemojte ih optuživati zbog toga. U istom obilju žive, u istoj bijedi pate kao i mnogi drugi. Nemaju nikakve posjede u Vatikanu, ne uživaju ničiju političku podršku, bore se za plaću i život, ne vole plaćati račune, trude se da im djeci bude bolje, misle se što će sutra. Baš kao i vi. Ako idu na neka sveta mjesta u čudnoj konstelaciji koju oni zovu „hodočašće“, to nije zato da pripreme neki tajni plan uništenja, već da se mole. Oni vjeruju da tako dolaze u kontakt s Bogom i da im to pomaže da budu bolji. Nekad to rade naglas, nekad ne. Ta „hodočašća“ im još od prvih stoljeća predstavljaju veliku važnost. Putujući – tako barem kažu – na simboličan način govore o samoj prirodi svoje zajednice koja se nalazi „na putu“ prema nebu. Tamo gdje idu neće ponijeti ni kuće, ni zgrade, ni vlast ni imanje. Oni još sebe nazivaju i „Crkva“. Znam da to zvuči previše arhitektonski, ali same zgrade njima su sporedne. Vjeruju da Bog prebiva u njima. I ako kojim slučajem naiđete na pravog pripadnika vrste, znajte da vas voli. Njihov Učitelj im je rekao da tako trebaju činiti.

Jesu li čudni? – Neki da, neki ne.

Ne grizu. Nisu oštri. Govore i znaju se sporazumijevati. Slobodno im priđite. Nema razloga da se hvalite time što ste „ulovili još jednog“. Nema razloga za „rat“. Ako mislite da je cjelokupna priča posve suprotna i da se zapravo vi trebate osjećati ugroženo zbog njih, ne trebate se bojati. Neće vam ništa. Ništa strašno se neće dogoditi ako i njih shvatite kao dio istog društva u kojem se nalazite. Društva u kojem ima i dobrih i loših ljudi, i vjernika i nevjernika, i plivača i neplivača, i hajdukovaca i dinamovaca…

U nadi za nekim budućim mirnim susretima…

 

Don Damir


Don Damir Stojić

don Damir Stojic Don Damir Stojić, svećenik salezijanac, trenutno je studentski kapelan Grada Zagreba. Ako želite saznati više o njemu i njegovu radu, kliknite ovdje.

Povratak na vrh