Uredovno vrijeme: Uto.-Pet. 16h-18h; SD Cvjetno naselje, Odranska 8, 10000 Zagreb; e-mail: studentski.kapelan@gmail.com

Petar ustade i reče...

(Based on a true story)

***

33 A.D.

...sunce je već dugo nastanjivalo sredinu horizonta oscilirajući poput magnetske igle tek u slabim jedinicama svoje jačine. Narod se okupljao oko Hrama i još nekoliko osjenjenih točaka pregrijanog grada. Pedesetnica – dar prvih plodova i Zakona na Sinaju. Umirujuća žega razrijedila je zrak, usporila pokrete i pala svojim nevidljivim teretom na leđa umornih došljaka. Slika se lomila pred očima i oko toga se nije trebalo posebno truditi. Sav život preselio se u vodu i u san...

Odjednom... Vrlo čudno... Oluja se počela spuštati nekim nevidljivim stepenicama koje se vuku od nebeskih svodova do ulica Svetoga grada. Instinktivan strah, pa blagi otpor prema stvarnosti... ali, nešto se čudno zasigurno događalo. One golubice srećkovićke koje su uspjele izbjeći dekapitaciju i žrtvovanje kojem prethodi robno-novčana razmjena u iznosu od tri novčića, počele su sumanuto lupati po krletkama. Vjetar! I mir odjednom! Kao da je posrnuli svijet na brzinu počeo nazad slagati svoje komadiće poput djeteta koje puzzlama želi zadiviti roditelje. Standardne barijere prebrzo su počele nestajati. Neka čudna sila pomela je granice među ljudima kao što sjevernoamerički uragan nosi suncobrane na ljetnikovcima u New Orleansu. I neka grupa ljudi se odjednom stvorila među narodom. Novi sok u žilama i nadljudski ushit počeo se slijevati ulicama kao koritima. Kako god da su govorili, svi su ih čuli na svome materinjem jeziku. A govorili su o Bogu!

Zastor među ljudima se spustio. Kao da se babilonska kula u trenu pretvorila u prizemnicu i sada su ponovno svi mogli bez srama otići do susjeda pitati ga šalicu šećera. I nitko od došljaka nije znao tko su ti ljudi. Ni što čine. Ni odakle dolaze. Ni kako mogu tako govoriti. Ni s kojom moći to čine.

A onda jedan među njima, Petar su ga zvali, ustade i reče ono što mu je Duh govorio...

„I oni prigrliše riječ njegovu i krstiše se te im se u onaj dan pridruži oko tri tisuće duša.“ (Dj 2,41)

 

***

452. A.D.

O Atili su najbolje pričali dim i palež, pokolj i smrt!

Bio je to jedan oblik vlastoručnog potpisa upisanog na tisućama kilometara prostora između Azije i Europe koji se može pročitati samo negdje iz svemira. Poredak stvari u glavi tog vojskovođe je bio sasvim jednostavan: kada se zbroje svi troškovi dugoročnih investicija i rizici od inflacije, pljačka se pokazuje kao vrlo isplativa sekundarna djelatnost. (Ili to možda spada već u sektor uslužnih djelatnosti?) Dekadentna Europa koja više nije znala obraniti ni vlastito dvorište postala je poput ucviljenog klinca koji mora svoj obrok dati školskom nasilniku i još mu obećati doživotnu poslušnost. A svi ravnatelji su redom napuštali školu...

Upravo negdje pri kraju Atilina pohoda, zablistao je Rim u svom punom sjaju. Baš kao biser prikladan da ukrasi konjske bisage putujuće horde. I ako stanovnici Rima u vremenu od Nerona do tada nisu dobili nijedno novo dobrovoljno vatrogasno društvo, Vječnome gradu se loše pisalo. Napušten od careva, vojskovođa, političara i demagoga, Rim se naslonio poput nezaštićenog djeteta na rame već ostarjelog i vojno posve nemoćnog čovjeka – pape Leona.

Krećući prema Atili znao je da ga ne može potkupiti bogatstvom. Dvojica muškaraca razgovarali su dugo.

I reče mu Leon ono što mu je Duh govorio.

I Atila okrenu svoje konje.

 

***

Lipanj 1979. A.D.

Turbine aviona stvaraju previše buke. Ne birajte sjedalo pokraj propelera. Ako već možete birati...

U jednom od takvih zaglušujućih spuštanja stigao je jedan neobičan čovjek na aerodrom u Varšavu – grad smoga u kojem se ionako ne preporuča nositi bijelo, osobito ako preferirate takav izgled od glave do pete. Milijunski grad bio je vrlo tih. Nema ništa jezivije od masovne šutnje. Kada mase ljudi šute, tišina se linearno množi, raste, postaje nasilna, ulazi u organe, guši i ubija. Milijunski grad bio je vrlo tih. Državni sustav koji ga je naučio šutnji i pristojnom ponašanju gostu u bijelom upustio je par kurtoaznih riječi dobrodošlice nadajući se da nitko za stolom neće podizati veliku buku. Milijunski grad naučio se ne očekivati ništa, ne tražiti puno i zadovoljiti se s još manje. I sada, dok se gost u bijelom približavao mikrofonu, horizont nade kao da se od bojazni još više sužavao. To stanje bilo je slično onom kao kad od nekog dalekog rođaka očekujete da stane na vašu stranu i promijeni vaše roditelje koji vas nepravedno kažnjavaju. U stvarnosti se to ne događa. I zato je milijunski grad utonuo u još dublju šutnju čekajući riječi svoga zemljaka koji ih je nedavno napustio.

Ivan Pavao uze zraka, i reče ono što mu je Duh govorio...

I tišina zamuknu pred samom sobom. „Hoćemo Boga“ poče odzvanjati sve jače milijunskim gradom... Bio je to trenutak kada se komunizam počeo rušiti.

 

***

Lipanj 2011 A.D.

Jedne subotnje noći u mjesecu lipnju dolazi papa Benedikt XVI. u Zagreb reći ono na što ga Duh potakne...

 

To be continued...


Don Damir Stojić

don Damir Stojic Don Damir Stojić, svećenik salezijanac, trenutno je studentski kapelan Grada Zagreba. Ako želite saznati više o njemu i njegovu radu, kliknite ovdje.

Povratak na vrh