Uredovno vrijeme: Uto.-Pet. 16h-18h; SD Cvjetno naselje, Odranska 8, 10000 Zagreb; e-mail: studentski.kapelan@gmail.com

Teologija i umjetnost

Zašto ima toliko kipova i slika u crkvama? Zašto u zadnje vrijeme na misi čujem zazive: "za umjetnike i kulturnjake da unaprijeđuju vjeru"? Zar Crkva ne uči da smo mi hramovi Duha svetoga, a ne kipovi i slike (rukotvorine koje "nit vide nit čuju niti hodaju")?


Naravno da Crkva uči da smo mi hramovi Duha Svetoga, ali je jednako tako svjesna da smo mi i ljudi koji se izražavaju na razne načine: svojim jezikom, pjesmom, književnošću, plesom, slikom, glazbom itd. Čovjekova osobnost ima mnoštvo dimenzija koje se međusobno isprepliću. Ljubav, radost ili tuga koju u sebi osjećamo neizostavno se reflektiraju na način na koji percipiramo stvari, na način našeg govora, pokrete itd. Zašto onda očekivati (ili priželjkivati?) da vjera u nama ostane autistična? Biblija je prepuna primjera u kojima vjerski ushit rađa pjesmu ili igranje. Religijski osjećaj jedan je od najdubljih u čovjeku. Jednom kada osjeti Božju prisutnost ima potrebu to izreći, širiti dalje. Umjetnost je tisućljećima povlašteni način na koji čovjek izražava svoje osjećaje. Ljudska civilizacija ima bezbroj zadivljujućih umjetničkih djela koja su nastala kao rezultat religijske inspiracije i koja kao takva mogu i drugima prenijeti nečiji doživljaj Božje slave.

Iako umjetnost nisu samo „kipovi i slike“, to dvoje se najčešće nalazi na udaru kritike kada se koriste u religijskom kontekstu. Smatra se da je u pitanju oblik idolopoklonstva koje je u Bibliji jasno zabranjeno. Međutim, prigovori ovakve vrste vrlo su često neinformirani. Prije svega, kao što Garcia-Rivera u svome članku o sakralnoj estetici naglašava, ni Izrael nije bio aikoničan. Židovstvo je imalo svoju vizualnu umjetnost. Premda je Izraelu (kao i kršćanima) bilo zabranjeno stvarati propadljive idole, nije mu bilo zabranjeno izricati svoje iskustvo Bog. U knjigama Starog zavjeta vidi se upravo zadivljujuća marljivost oko gradnje Hrama i predmeta u njemu, sakralne odjeće itd. Ono što je bilo zabranjeno je da se materijalna stvarnost proglasi Bogom. (usp. García-Rivera, Alejandro, Aesthetics u: HOLDER, Arthur (ed.) (2005) The Blackwell Companion to Christian Spirituality. Malden – Oxford – Carlton: Blackwell Publishing Ltd.)

Kršćanstvo nikada nije ikone proglašavalo predmetom klanjanja. One su tijekom kršćanske povijesti bile samo sredstvo kojim se izražavalo čovjekovo iskustvo Boga. Zbog toga su upravo slike jedne od najvrjednijih teoloških „zapisa“. Temeljni događaj na kojem se kršćanstvo zasniva je Utjelovljenje, kojim je Krist (Bog) uzeo ljudsko tijelo. Jedne od najranijih hereza protivile su se toj istini i naučavale da Njegovo ljudsko tijelo nije bilo stvarno, već samo prividno i da zbog toga nije ni mogao istinski patiti na križu. Primjerice, u izravnoj borbi s tim krivovjerjem slike koje prikazuju Krista na simboličan način su izražavale pravovjernu teološku istinu da je on bio doista čovjek s pravim tijelom kojega se moglo vidjeti i dotaknuti. Sama slika nikada nije bila predmet štovanja, već samo sredstvo koje će promatrača uvoditi u kontemplaciju. Ivan Damašćanski to objašnjava na vrlo lijep način:

„Uistinu, griješili bismo kada bismo pravili sliku nevidljivoga Boga. Nije moguće naslikati ono što je netjelesno, bezoblično, nevidljivo i neopisivo. Bezbožnost bismo činili također kada bismo pravili slike ljudi i smatrali ih bogovima i častili ih kao bogove. Ali mi ništa takva ne činimo. Ali, ne griješimo praveći sliku Boga koji se utjelovio, koji je na zemlji viđen u tijelo (…) već žarko želimo vidjeti znamenje njegova lica.“ (De imaginibus oratio II, 5)

Ikonoklastički spor iz 8 stoljeća nastao je samo zbog toga što se povremeno zaboravljalo na važnost ovoga principa. Ikonoklasti su jednostavno sve slike smatrali suvišnima i krivovjernima, dakle idolima. Nažalost, takav stav je protivan i ljudskoj antropologiji i teologiji. Istina je da vjernike treba odgajati za pravilnu recepciju slike (i svake druge umjetnosti), ali bila bi velika greška odbaciti njezinu katehetsku vrijednost koju definira Drugi Nicejski Sabor na kojem je se i zaključio ikonoklastički spor:

„Što češće se naime oni promatraju kroz slikoviti prikaz, utoliko se i oni koji ih gledaju pokreću željom da se sjete pramodelâ (πρωτοτυπων), da čeznu za njima i da im iskazuju ljubazan pozdrav i časno štovanje (τιμητικην προσκυνησιν); ali ne i istinsko klanjanje (ου μην την αληθινην λατρειαν) koje po našoj vjeri pripada samo božanskoj naravi (μονη τη θεια φυσει), nego tako kao što se iskazuje štovanje liku dragocjenog i životvornog križa, svetim Evanđeljima i ostalim svetim predmetima (αναθημασι), tako i u čast ovih za njihovo štovanje prinosimo tamjan i svijeće, kao što je to također bio pobožni običaj kod starih. »Štovanje koje se iskazuje slici prelazi na pramodel« (γαρ της εικονος τιμη επι το πρωτοτυπον διαβαινει).Štovatelj slike štuje u njoj prikazanu osobu“.

Za podrobnije informiranje o ovom pitanju toplo preporučam članak pokojnog profesora teologije Tomislava Zdenka Tenšeka „Teologija slike“, koji je dostupan na sljedećoj adresi: hrcak.srce.hr/file/39490

BTB,

Don Damir



Postavite novo pitanje

Ukoliko niste pronašli odgovor na ono što vas zanima, možete postaviti novo pitanje preko ove forme.

Don Damir Stojić

don Damir Stojic Don Damir Stojić, svećenik salezijanac, trenutno je studentski kapelan Grada Zagreba. Ako želite saznati više o njemu i njegovu radu, kliknite ovdje.

Povratak na vrh