Uredovno vrijeme: Uto.-Pet. 16h-18h; SD Cvjetno naselje, Odranska 8, 10000 Zagreb; e-mail: studentski.kapelan@gmail.com

Zašto je Katoličanstvo jedina do kraja ispravna religija

Sigurno ste i sami svjesni da u današnje doba relativizma sve više se širi razmišljanje kako su zapravo sve religije jednake tj. da svi vjerujemo u istog Boga, samo svatko na svoj način. Zbog toga se razvija mišljenje da Katolička Crkva nema pravo govoriti kako jedina ima puninu istine jer to sve crkve i religije govore za sebe pa, samim time, ni jedna ne može biti sasvim u pravu.
Zanima me kako biste vi u nekoj raspravi, ateistu ili agnostiku činjenicama objasnili zašto baš Katolička Crkva ima puninu istine i koja su glavna obilježja koja ima Katoličanstvo, a druge religije nemaju, i koja ga baš zbog toga čine jedinom do kraja ispravnom religijom? Hrvoje


Dragi Hrvoje!

Prvo, netko tko je doista ateist niječe svaku mogućnost postojanja Boga, pa samim time implicira da su sve religije samo fikcija, tj. sve su jednako neispravne. U tom slučaju nema nikakve daljnje zajedničke platforme za razgovor o tome čuva li katolička Crkva doista istinski polog vjere ili ne.

Agnosticizam se pojavljuje u više oblika. U svom tipičnom izdanju on negira mogućnost konačne spoznaje istine unutar konteksta ljudske egzistencije. Dakle, agnosticizam smatra da nikad ne možemo s potpunom sigurnošću znati postoji li Bog ili ne i da je prema tome to pitanje za nas irelevantno. Drugim riječima, agnosticizam tako niti niječe niti potvrđuje postojanje Boga i njegovih karakteristika, već samo propagira stajališta da o tome ništa s potpunom sigurnošću ne možemo zaključiti. Sve da Bog i postoji, smatraju agnostici, on bi bio toliko veći i toliko različitiji od ljudi da mi o Njemu ništa ne bismo mogli znati. Kao i u prethodnom slučaju, ni ovdje ne postoji neka daljnja platforma za razgovor o tome koja je religija najbliža konačnoj Istini.

Preduvjet dijaloga o odnosu između religije i konačne istine je, prema tome, to da sugovornici prihvaćaju mogućnost postojanja Boga, njegove Objave čovječanstvu te načina daljnjeg prenošenja te Objave. Kao što vidiš, ovdje se kreće s idejom jedne duboke veze između Boga i čovječanstva, s idejom da se Bog odlučuje otkriti, da to čini na način razumljiv čovjeku i da u tom procesu doista otkriva istinu o sebi. Tek ako doista prihvaćamo mogućnost svega što je navedeno, možemo dalje pristupiti analizi specifičnih objava, onako kako nam ih donose različite religije. Ovaj proces zahtijeva vrlo ozbiljan angažman i zalaganje. Pokazivanje istine vjere ne postiže se jednim potezom (pa tako ni jednim kratkim odgovorom). Naprotiv, iza ove tri zvjezdice dolazi čitava povijest teologije ***

Ipak, iz te povijesti nešto važno možemo naučiti – to da je vjera stalni rad i pokazivanje spremnosti na obrazlaganje razloga nade koja je u nama (1Pt 3,15-18). A ti razlozi su uvijek povezani s kontekstom, situacijama i vremenom u kojemu se nalazimo. Ipak, uvijek kada krećemo govoriti o specifičnosti kršćanstva, u središte našeg govora moramo staviti osobu Isusa Krista. Vrlo je odvažno tvrditi da se je jedini Bog, Stvoritelj svega svijeta, utjelovio u ljudskoj stvarnosti, u njoj boravio te podnio žrtvu za otkupljenje grijeha čovječanstva. Ta činjenica nikada neće biti samorazumljiva niti jednostavno prihvatljiva. I Pavao je dijelio iskustvo da je govoriti o križu za Grke ludost, a za Židove sablazan. Ipak, njegovo duboko unutarnje iskustvo Boga tjeralo ga je da to neprestano čini. Susret i istinski angažman s Istinom jednostavno rezultira time da više ne može biti sve jednako kao prije. Velika mantra krivo postavljenog međureligijskog dijaloga je da bi bilo najbolje kada bi pripadnici različitih religija izbjegavali bilo kakve konflikte i kada bi smo svi samo govorili o ljubavi i miru. Drugim riječima, želi se reći da sve religije govore o Istini, ali s obzirom da se međusobno ne slažu najbolje rješenje je taj govor podići na jednu generaliziranu razinu oko koje se nitko ne spori. Time bi se, navodno, Istina pojavila u svojoj pročišćenoj formi. Nažalost, u takvom pristupu se krije jedna velika opasnost da nakraju čitav religijski govor bude sveden na nekoliko općeprihvaćenih šećernih rečenica koje nikome ništa ne znače. U teologiji se u posljednje vrijeme često koriste dvije metafore koje opisuju međureligijski dijalog. Ova prva pozicija koju smo opisali vodi se idejom da je religija poput lješnjaka i da moramo oguliti sve kulturalne natruhe kako bi smo došli do jedne čvrste zajedničke jezgre. No, u međuvremenu se pojavilo jedno važno pitanje – što ako religija nije poput lješnjaka već poput luka? To jest, što ako ne postoji nikakva čvrsta jezgra već jedino neprestan i slojevit govor o Bogu?

Čak nam i svakodnevno iskustvo govori da o ljudima koji nam jako puno znače ne možemo govoriti generalizirano. Naprotiv, u svoj govor želimo unijeti što više detalja i specifičnosti, dubokog iskustva koje nam s tom osobom veže. Iskustvo Boga je tome slično. Ako prihvatimo ideju da sve religije govore isto mi se: 1) ili odnosimo iznimno površno prema svima njima ili 2) ih sve osiromašujemo svojom redukcijom. Stoga se kršćanstvo, koje je neizostavno vezano za jednu vrlo specifičnu osobu, ne može svesti na altruizam i ekologiju. Ono sa sobom nosi uvjerenje da je upravo Isus bio Mesija, spasitelj svih ljudi. I onda na mjestu sljedeće tri zvjezdice počinje navještaj Evanđelja ***

To nipošto ne znači da se kršćani prema svima drugim trebaju odnositi oholo i s prezirom. Naprotiv! Kao što se lijepo navodi u dokumentu Nostra Aetate, Drugog vatikanskog sabora,

Katolička crkva ne odbacuje ništa što u drugim religijama ima istinita i sveta. Već su rani apologeti u drugim religijama i tradicijama znači čitati sjemenke Božje objave i onda ukazivali na njihov rast. Ipak, to uvjerenje o mnoštvu dobrih elemenata u drugim religijama povezano je s drugim uvjerenjem da ta Božja objava negdje mora postojati u punini.

Kada dogmatska konstitucija Lumen Gentium govori o Crkvi, ona navodi da Kristova Crkva „subzistira” u Katoličkoj Crkvi. Time se želi naglasiti da Crkva nije samo neka transcendentalna stvarnost koja je trenutno poput puzzle slagalice razasuta u djelićima koji će se tek na kraju svijetu složiti u jednu sliku. Kristova Crkva, smatra sabor, u povijesti ima svoj konkretan oblik kojeg Katolička Crkva vjerno predstavlja. Time se ne isključuje da druge Crkve i Crkvene zajednice također imaju elemente posvećenja, međutim ti „elementi” ne stoje u relaciji na neku neodređenu apstraktnu puninu, već u odnosu na puninu koja stvarno postoji u povijesti, tj. u odnosu na Katoličku Crkvu. Kao što možeš primijetiti, ova rasprava o crkvenosti jako nalikuje na staru dilemu između Aristotelovske i Platonovske vizije svijeta i o tome jesu li stvarne samo ideje ili ideje doista postoje utjelovljene u stvarnosti. Katolička ekleziologija se vodi uvjerenjem da Kristova Crkva kao važan projekt u Božjemu planu ne može postojati samo kao apstraktna ideja, već da mora imati svoje konkretno povijesno utjelovljenje u kojem će biti sačuvana punina pologa vjere. To uvjerenje Katolička Crkva između ostalog pokazuje kroz neprekinutu apostolsku tradiciju, vjernost Božjoj riječi i tradiciji te jedinstvu s Rimskim biskupom.

Eto ga! Ovo je vrlo kratak uvod u problematiku međureligijskog i ekumenskog dijaloga. Za daljnje informacije preporučam sljedeće linkove:

Btb,

Don Damir



Postavite novo pitanje

Ukoliko niste pronašli odgovor na ono što vas zanima, možete postaviti novo pitanje preko ove forme.

Don Damir Stojić

don Damir Stojic Don Damir Stojić, svećenik salezijanac, trenutno je studentski kapelan Grada Zagreba. Ako želite saznati više o njemu i njegovu radu, kliknite ovdje.

Povratak na vrh