Uredovno vrijeme: Uto.-Pet. 16h-18h; SD Cvjetno naselje, Odranska 8, 10000 Zagreb; e-mail: studentski.kapelan@gmail.com

Isusova smrt na križu

Je li Bog Otac poslao svoga Sina na zemlju da ga ljudi razapnu na križ?
Mislim da o tome Katolička crkva ne govori pa tražim vaše mišljenje.
Hvala! Nikola



Poštovani Nikola,

Zahvaljujem na pitanju koje je veoma zanimljivo i interesantno. Možemo postaviti mnogo sličnih pitanja. Zašto je Bog odabrao križ? Je li mogao postojati neki drugi način da nas otkupi od grijeha? Bi li se Bog utjelovio i da ljudi nisu počinili grijeh? Je li Bog odabrao križ ili ljudi koji su ga osudili?

Katolička crkva propitkuje svaki dio sv. Pisma, crkvene predaje, nauka crkvenih otaca i crkvenoga učiteljstva.

Ja ću Vam odgovoriti malo opširnije i uspijem li, što jasnije. Mislim da bi trebalo rastumačiti i pojasniti cijeli pashalni događaj: Isusovo trpljenje, smrt i uskrsnuće. Treba ga staviti u kontekst židovske vjere, tradicije, Pisma te sagledati iz kojeg je religijskog, političkog i teološkog uzroka Isus bio osuđen na smrt. (tri causae crucis)

Za nas je najvažniji teološki motiv, odnosno značajna teološka vrijednost. Iz nje se očituje Božji providonosni naum za spasenje svijeta.

Židovi su prinosili različite žrtve Jahvi kako bi s njime obnavljali i učvršćivali odnos: to su žrtva paljenica, žrtva prinosnica, žrtva pričesnica, žrtve okajnice, žrtva naknadnica i okajnica, žrtve pričesnice. O njima možete čitati u Levitskome zakoniku (treća knjiga u Bibliji).

Zatim, na blagdan Pashe židovi su hodočastili u Jeruzalem i blagovali pashu, jeli su zaklano janje kao uspomenu na dan kada je anđeo Božji pobio sve prvorođence u Egiptu, a mimoilazio izraelske kuće na čijim je dovratnicima bila poškropljena janjetova krv. Poslije toga događaja, faraon je oslobodio i pustio Izraelce da pođu kući. Slavljenje pashe jest spomen na Jahvino oslobađanje izraelskoga naroda iz egipatskoga ropstva. Pasha u prijevodu znači „proći mimo“.

Vidimo dakle da je židovska religija pridavala značenje žrtvi. Npr. žrtva kojom se Bogu daje zadovoljština za počinjene grijehe.

Bog je providio da će njegov Sin biti ubijen. Židovi su ubijali i mučili proroke prije Isusa, jer su Božje riječi koje su zborili bile neugodne za njihove uši, dirale su im u savjest, a nisu se htjeli mijenjati, nego su ustrajali u grijehu i udaljavali se od Boga. Ista stvar se događala i poslije Isusova uskrsnuća. Događa se i danas. Isus je učenicima rekao da će ih svijet zamrziti, jer su njegovi. Tko god govori Istinu taj će biti „razapet“, prognan, pogrđivan, lažno optuživan, omražen, ubijen.

U Starome zavjetu ima mnogo proroštva koja prorokuju dolazak Mesije. Kako prelijepih o njegovoj preobrazbi svijeta, tako i o njegovoj mučeničkoj smrti. Evo samo nekih:

Iz 61:

Prorokov poziv

Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza,

posla me da radosnu vijest donesem ubogima,

da iscijelim srca slomljena;

da zarobljenima navijestim slobodu

i oslobođenje sužnjevima;

2da navijestim godinu milosti Jahvine

...

Iz 52 13-15; 53, 1-12:

Četvrta pjesma o Sluzi Jahvinu

Gle, uspjet će sluga moj,

podignut će se, uzvisit’ i proslaviti!

Kao što se mnogi užasnuše vidjevši ga

– tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo

te obličjem više nije naličio na čovjeka –

tako će on mnoge zadiviti narode,

i kraljevi će pred njim usta stisnuti,

videć’ ono o čemu im nitko nije govorio,

shvaćajuć’ ono o čemu nikad čuli nisu:

»Tko da povjeruje u ono što nam je objavljeno,

kome se otkri ruka Jahvina?«

Izrastao je pred njim poput izdanka,

poput korijena iz zemlje sasušene.

Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja

da bismo se u nj zaglédali,

ni ljupkosti da bi nam se svidio.

Prezren bješe, odbačen od ljudi,

čovjek boli, vičan patnjama,

od kog svatko lice otklanja,

prezren bješe, odvrgnut.

A on je naše bolesti ponio,

naše je boli na se uzeo,

dok smo mi držali

da ga Bog bije i ponižava.

Za naše grijehe probodoše njega,

za opačine naše njega satriješe.

Na njega pade kazna – radi našeg mira,

njegove nas rane iscijeliše.

Poput ovaca svi smo lutali

i svaki svojim putem je hodio.

A Jahve je svalio na nj

bezakonje nas sviju.

Zlostavljahu ga, a on puštaše,

i nije otvorio usta svojih.

K’o janje na klanje odvedoše ga;

k’o ovca, nijema pred onima što je strižu,

nije otvorio usta svojih.

Silom ga se i sudom riješiše;

tko se brine za njegovu sudbinu?

Da, iz zemlje živih ukloniše njega,

za grijehe naroda njegova nasmrt ga izbiše.

Ukop mu odrediše među zločincima,

a grob njegov bî s bogatima,

premda nije počinio nepravde

nit’ su mu usta laži izustila.

Al’ se Jahvi svidje da ga pritisne bolima.

Žrtvuje li život svoj za naknadnicu,

vidjet će potomstvo, produžit’ sebi dane

i Jahvina će se volja po njemu ispuniti.

Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost

i nasititi se spoznajom njezinom.

Sluga moj pravedni opravdat će mnoge

i krivicu njihovu na sebe uzeti.

Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu

i s mogućnicima plijen će dijeliti,

jer sâm se ponudio na smrt

i među zlikovce bio ubrojen,

da grijehe mnogih ponese na sebi

i da se zauzme za zločince.

Iv 3, 14:

I kao što je Mojsije podigao

zmiju u pustinji

tako ima biti podignut Sin Čovječji

Proroštva jasno govore o Isusu Kristu, njegovome rođenju, životu, muci, smrti na križu.

Isus Krist je pashalni jaganjac, zaklano janje. U Ivanovom evanđelju piše (Iv 19, 12-15):

»Od tada ga je Pilat nastojao pustiti. No Židovi vikahu: Ako ovoga pustiš, nisi prijatelj caru. Tko se god pravi kraljem, protivi se caru.« Čuvši te riječi, Pilat izvede Isusa i posadi na sudačku stolicu na mjestu koje se zove Litostrotos – Pločnik, hebrejski Gabata – a bijaše upravo priprava za Pashu, oko šeste ure – i kaže Židovima: »Evo kralja vašega!« Oni na to povikaše: »Ukloni! Ukloni! Raspni ga!«

U vrijeme priprave za pashu, oko šeste ure, tj. u podne svećenici su započinjali obred žrtvovanja pashalnih janjaca u Hramu. Upravo u to vrijeme Isus je osuđen.

Malo o tome više na:

http://www.sestre-scj.hr/showprintitem/2.n.k.g;jsessionid=8DC5A1747063CB13BBFC6464057EC01A

Krist je savršena žrtva, žrtva bez mane. Žrtva okajnica, jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta. Kao što je izraelski narod oslobođen egipatskoga ropstva, tako su svi ljudi po Isusu Kristu oslobođeni od ropstva grijeha. On nas je otkupio. Otkupiti znači vratiti sebi.

Prvi čovjek je bio Božji sve do trenutka kada nije zgriješio. Grijehom se udaljio od Boga, Božje ljubavi i pao u ropstvo grijeha. Bog je zatim u punini vremena dao sebe za nas. Preuzeo grijehe svijeta i time nas ponovno pobožanstvenio i vratio sebi. Da nije, propali bismo. Otkupiti nas može samo Bog. Jedino po Isusu Kristu možemo biti opravdani za nebo. On je savršen Bog i savršen čovjek. Bog postaje čovjekom. Uzima naše tijelo čime nas uzvisuje i pobožanstvenuje. Uzima i našu dušu i duh. U svemu nam je jednak. U svemu (osim u grijehu), jer da nije, bili bismo djelomično otkupljeni. Ovako, u cijelosti. On korača zemljom i ljubi. Uči nas „biti“, pokazuje nam zašto nas je stvorio.( Katekizam Katoličke crkve: 457 Riječ je postala tijelom da nas spasi pomirujući nas s Bogom 458 Riječ je postala tijelom da bismo tako spoznali ljubav Božju 459 Riječ je postala tijelo da nam bude uzor svetosti 460 Riječ je postala tijelom da postanemo "zajedničari božanske naravi") I on kao savršen čovjek prinosi sebe kao žrtvu. I jedino takva žrtva može biti opravdana za naše grijehe. Opravdati sami sebe ne možemo.

Iv 15, 5-6:

...

Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.

Ako tko ne ostane u meni,

izbace ga kao lozu

i usahne.

Takve onda skupe i bace u oganj te gore.

Jedno nas ljubav i milosrđe mogu opravdati. Milosrdna ljubav nadvisuje i nadopunja pravednost. I zato, po Isusu Kristu svi možemo zadobiti spasenje. Zadobili smo otkupljenje, ali spasenje biramo sami. Spas jedino možemo naći u Isusu Kristu.

On je veliki kralj, prorok, veliki svećenik koji je i žrtva. Žrtva jedanput zauvijek prinešena kaže poslanica Hebrejima. Ta ista žrtva se uprisutnjuje, ne ponavalja (savršena je), nego uprisutnjuje u prilikama kruha i vina. A mi, blagujući tijelo i krv Kristovu postajemo dionici njegove vječne slave.

O sveta gozbo na kojoj Krist se blaguje, slavi spomen muke njegove, duša se napunja milošću, daje nam se zalog buduće slave.

Je li Bog Otac poslao svoga Sina na zemlju da ga ljudi razapnu na križu? Jest. Možda to nije jedini način, ali je odabrao taj, jer je možda za nas ljude najuvjerljiviji, najljepši i najbolji.

Križ je u ono vrijeme bilo najveće moguće ruglo i kazna za najgore zločince. Bog je otišao na križ jer nas ljubi.

ALI, nije namjerno išao na križ, nego jednostavno njegov način života razgnjevio je ljude te su ga „kaznili“. To treba biti kristalno jasno. Bog je providio, ali nije išao silom.

Da budem još jasniji, navodim dijelove stručnoga članka teologa fra Ivana Karlića koji govori o trostrukome uzroku (religijski, politički, teološki) Isusove smrti. Možete ga pronaći na internetskoj tražilici.

Isusov navještaj i ponašanje imali su u sebi golemu snagu koja nije potresala samo religijsko-kultno uređenje, nego također društveno i političko: navještajem o kraljevstvu Božjem Isusa se moglo doživjeti (i praktično ga se doživjelo) kao nositelja poruke koja u sebi implicitno sadrži »napad« na državu (tj. Carstvo) koju je divinizirala rimska religija u osobi imperatora.

...

3.4. Teološki uzroci Isusove osude i smrti na križu

Religijski i politički motivi Isusove osude i smrti u biti su povijesni motivi koji su Nazarećanina doveli do razapinjanja na križ. Njegovi konflikti sa Zakonom i Hramom, odnosno sa nositeljima religijske židovske vlasti i sa »čuvarima i tumačima Zakona« donijeli su mu optužbu da je »bogohulitelj«, odbacili su ga i optužili kao »lažnog proroka«. Pravni pak motiv osude bio je politički: Isusa je razapela

rimska politička vlast jer je, navodno, sebe smatrao »kraljem židovskim«; za rimsku vlast on je bio »politički pobunjenik« kojega je trebalo ukloniti.

...

Međutim, ni religijska ni politička perspektiva (tj. povijesni uzroci) Isusove osude i smrti zapravo ne otkrivaju (a ni ne mogu otkriti!) niti Isusov pravi identitet, niti temeljni uzrok (motiv) i temeljno značenje njegove smrti na križu. Za sve novozavjetne spise i za svekoliku kršćansku tradiciju Isusova osuda i smrt imaju ipak dublju dimenziju i dublje značenje. Sve to nije se dogodilo samo zbog religijskih (kao rezultat procesa pred Sinedrijem) ili zbog političkih motiva (kao rezultat procesa pred Pilatom), nego Isusova osuda i smrt na križu ipak prvotno imaju teološki motiv, odnosno značajnu teološku vrijednost.

U jednome od najstarijih navještaja/svjedočanstava vjere u Isusa Krista Spasitelja veli se: »… Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrsnu treći dan po Pismima…« (1 Kor 15, 3-4). Prema tome, prva kršćanska zajednica vrlo je brzo nakon pashalnih događaja shvatila pravo značenje i temeljni motiv Isusove smrti: Božji naum spasenja i Božja ljubav objavljuje se u povijesti na način koji je nekome »ludost«, nekome »sablazan« (usp. 1 Kor 1, 18.23), ali koji je zapravo duboko teološki i soteriološki: Isusova smrt dio je Božjega milosrdnog nauma spasenja, na neki način već naviještenoga u Starom zavjetu (govorom o »okajničkoj žrtvi«, o »patnji pravednika«, o »danu Jahvinu«, o »sluzi Jahvinom« …).

Isusov temeljni cilj i poslanje je oslobađanje čovječanstva od ropstva grijeha, kako će to kasnija novozavjetna teologija jasno tumačiti (usp. Iv 8, 34; Rim 6, 17-20; 7, 25; 8, 2; 1 Kor 8, 35). Nakon što učenicima doziva u pamet da »vladari gospodare svojim narodima i drže ih pod vlašću« (Mk 10, 42), Isus kaže da »Sin čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge« (Mk 10, 45). Nadilazeći tako legalističke, nacionalističke i rasističke barijere (usp. Mt 8, 10; Lk 13, 16; Iv 4, 23-24), Isus svečano proglašava zakon ljubavi (čak i prema neprijateljima: Mt 5, 44) kao jedini zakon. Toga zakona »drži se« i on i Bog kojega je Isus nazivao Abba (Tata). Dakle, pravi i temeljni motiv Isusove osude i smrti/žrtve na križu je - kako to tumače »prvi teolozi« Ivan i Pavao – Očeva ljubav (usp. Rim 5, 8; 8, 32) i Sinova ljubav (usp. Gal 2, 20; Ef 5, 2) za spasenje svijeta (usp. Iv 12, 27-33; 17,19. 23). Kao objava Božje ljubavi, Isusova smrt i otkriva da »Bog je ljubav«: »U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla na svijet da živimo po njemu. U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše« (1 Iv 4, 9-10). Prema tome, Isusov križ nije nikakvo sredstvo božanske kazne niti Božje srdžbe nego je vrhunski izraz Božje ljubavi prema ljudima, one ljubavi koja želi praštati i pomiriti sa sobom svekoliki svijet. »Besjeda križa« govori da »križ Kristov« (1 Kor 1,17-18) od »sramotne smrti« postaje spasenjski događaj koji navješćuje i govori o ljubavi. Križ je teofanija ljubavi Isusa Krista koji je slobodno prihvatio muku i smrt. Ne radi se tek o nekakvom tragičnom događaju nego o spasenjskoj inicijativi Sina koji već po utjelovljenju »ponizi samoga sebe, [postavši] poslušan do smrti, smrti na križu« (Fil 2, 8). S tim u svezi Ivan gleda Isusovu smrt kao »uzvišenje« Sina koji svojom žrtvom »proslavlja« Oca (usp. Iv 3, 14-15; 8, 28; 12, 32). Zbog svega toga Isusova nasilna smrt nije tek nekakav incident ili loša sreća a nije niti politički protest, nego je teološki i soteriološki događaj koji je zapravo dio Božjeg nauma spasenja (usp. Mk 8, 31). Drugim riječima, Glasnik kraljevstva Božjega bio je odbačen i osuđen na smrt, ali osim odgovornosti koju za to imaju određeni povijesni uzroci i određene povijesne osobe, ipak Isusova osuda i smrt – kako se kaže u Katekizmu Katoličke crkve – »nisu plod slučaja u nesretnu stjecaju okolnosti« nego »pripadaju otajstvu nauma Božjega.«49 Grijesi svega svijeta uzrok su Isusove smrti na križu (usp. 1 Kor 15, 3)50, odnosno »predajući svoga Sina za naše grijehe, Bog očituje da njegov naum s nama jest naum dobrohotne ljubavi koja prethodi svakoj zasluzi s naše strane.«51

U Katekizmu Katoličke crkve imate velik dio posvećen Isusu. Njegov život, učenje, odnos prema zakonu, židovima, smrt, otkupljenje, uskrsnuće itd. Evo samo par rečenica vezanih uz našu temu:

452 Ime "Isus" znači "Bog koji spašava". Dijete rođeno od djevice Marije nazvano je "Isus" "jer će spasiti narod svoj od grijeha njegovih" (Mt 1,21). "Nema ni u kome drugom spasenja; nema, uistinu, pod nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti" (Dj 4,12).

453 Ime "Krist" znači "Pomazanik", "Mesija". Isus je Krist jer ga je Bog "pomazao Duhom Svetim i snagom" (Dj 10,38). On bijaše onaj koji je imao doći,[69]iščekivanje "nade Izraelove" (Dj 28,20).

454 Ime "Sin Božji" označuje jedincati i vječni odnos Isusa Krista s Bogom njegovim Ocem: on je jedinorođeni Sin Očev i Bog sam. Da budemo kršćani, moramo vjerovati da je Isus Krist Sin Božji.[72]

455 Ime "Gospodin" označuje božansko vrhovništvo. Ispovijedati ili zazivati Isusa kao Gospodina znači vjerovati u njegovo božanstvo. "Nitko ne može reći: 'Gospodin Isus', osim u Duhu Svetom" (1 Kor 12,3).

557 "Kad je došlo vrijeme da bude uzet, Isus odlučno krenu u Jeruzalem" (Lk 9,51).Tom je odlukom pokazao da ulazi u Jeruzalem pripravan da umre. U tri navrata najavio je svoju muku i svoje uskrsnuće. Krečući prema Jeruzalemu kaže: "Ne priliči da prorok umre izvan Jeruzalema" (Lk 13,33).

558 Isus podsjeća na mučeništvo proroka koji su bili usmrćeni u Jeruzalemu. Ipak, ne prestaje pozivati Jeruzalem da se okupi oko njega: "Jeruzaleme (...) koliko li puta htjedoh okupiti djecu tvoju kao što kvočka okuplja piliće pod krila, ali vi niste htjeli! " (Mt23,37b). Kad je stigao na domak Jeruzalemu, Isus plače nad gradom i još jednom očituje želju svoga srca: "O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je skriveno tvojim očima" (Lk 19,41-42).

591 Isus je od vjerskih jeruzalemskih vlasti tražio da vjeruju u njega zbog djelâ Oca što ih je on činio. Ali takav čin vjere morao je proći kroz tajanstvenu smrt samima sebi za novo "rođenje odozgor" (Iv 3,7), pod utjecajem milosti Božje. Takav zahtjev obraćenja pred tako začudnim ispunjenjem obećanjâ  omogućuje shvatiti tragičnu zabludu Velikog vijeća koje je smatralo da Isus zaslužuje smrt kao bogohulnik. Članovi Velikog vijeća postupali su tako i iz "neznanja" i ujedno iz "okorjelosti" (Mk 3,5;Rim 11,25) nevjere.

580 Savršeno ispunjenje Zakona moglo je biti djelo samo božanskog Zakonodavca, koji se rodio kao podložnik Zakona u osobi Sina. U Isusu, Zakon se više ne pokazuje urezanim u kamene ploče nego "u srce" (Jr 31,33) Sluge koji je, zato što "vjerno donosi pravdu" (Iz 42,3), postao "savez narodu" (Iz 42,6). Isus ispunja Zakon sve dotle da uzimlje na sebe "prokletstvo Zakona" (Gal 3,13) što ga na sebe navukoše oni koji ne "vrše svega Zakona" (Gal 3,10), jer se smrt Kristova zbila "za otkupljenje prijestupâ Prvoga Saveza" (Heb 9,15).

596 Jeruzalemske vjerske vlasti nisu bile jednodušne u tome kako se ponašati prema Isusu.Farizeji su zaprijetili izopćenjem onima koji bi ga slijedili.Onima koji su se bojali da će "svi povjerovati u nj (Isusa), pa će doći Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto i narod!", veliki je svećenik predložio prorokujući: "Za vas je bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne!" (Iv 11,49-50). Veliko vijeće proglašuje da Isus "zaslužuje smrt" (Mt 26,66) kao bogohulnik, ali budući da je izgubilo pravo izvršenja smrtne kazne, predaje Isusa Rimljanima optužujući ga za politicku bunu, što će Isusa staviti u uporedbu s Barabom optuženim za "pobunu" (Lk 23,19). Svećenički glavari i političkim prijetnjama pritišću Pilata da osudi Isusa na smrt.

613 Kristova je smrt i Vazmena žrtva što ostvaruje konačno otkupljenje ljudi po Jaganjcu Božjem koji oduzima grijeh svijeta (Iv 1,29) i ujedno žrtva Novoga Saveza koja iznova uspostavlja zajedništvo čovjeka s Bogom pomirujući ga s njime krvlju "koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha" (Mt 26,28).

615 "Doista, kao što su neposluhom jednog čovjeka mnogi postali grešnici, tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici" (Rim 5,19). Svojim posluhom do smrti, Isus je uzeo mjesto Sluge patnika koji "žrtvuje (...) život svoj za naknadnicu", dok nosi "grijehe mnogih" koje on opravdava "uzimajući na sebe njihove krivice". Isus je nadoknadio za naše krivnje i zadovoljio Ocu za naše grijehe.

616 "Ljubav do kraja" (Iv 13,1) jest ono što Kristovoj žrtvi daje vrijednost otkupljenja i zadovoljštine. On nas je u žrtvi svoga života sve poznavao i ljubio. "Jer Ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe" (2 Kor5,14). Nijedan čovjek, pa bio i najsvetiji, nije bio sposoban uzeti na sebe grijehe svih ljudi i prikazati se kao žrtva za sve. Prisutnost u Kristu božanske Osobe Sina, koja nadilazi i istodobno obuhvaća sve ljudske osobe, i koja Ga postavlja Glavom svega čovječanstva, čini mogućom njegovu otkupiteljsku žrtvu za sve.

617 "Po svojoj svetoj muci, na drvu Križa, on nam je zaslužio opravdanje", naučava Tridentski koncil[461]ističući jedinstveni značaj žrtve Krista - "začetnika vječnoga spasenja" (Heb 5,9). A Crkva štuje Križ pjevajući: "O zdravo, Križu, nado sva!".


Božji blagoslov!

don Damir




Postavite novo pitanje

Ukoliko niste pronašli odgovor na ono što vas zanima, možete postaviti novo pitanje preko ove forme.

Don Damir Stojić

don Damir Stojic Don Damir Stojić, svećenik salezijanac, trenutno je studentski kapelan Grada Zagreba. Ako želite saznati više o njemu i njegovu radu, kliknite ovdje.

Povratak na vrh