Uredovno vrijeme: Uto.-Pet. 16h-18h; SD Cvjetno naselje, Odranska 8, 10000 Zagreb; e-mail: studentski.kapelan@gmail.com

Općinstvo svetih, uskrsnuće...

Molim Vas da mi malo pojasnite pojam "općinstvo svetih". Ako su neke duše u čistilištu, a neke u raju, pa koga Gospodin (od usnulih) uskrisava na posljednji dan? Da li svi skupa odjednom ulazimo u raj ili u različitom vremenu? Tko će moliti za one koji zasluže čistilište na sam dan drugog Isusovog dolaska?
Hvala. Ivan


Poštovani Ivane,

Vaša pitanja su veoma zanimljiva. Općinstvo svetih, drugi Isusov dolazak, uskrsnuće...

O općinstvu svetih veoma dobro govori stranica http://vjeronauk.net/?page_id=179 .

Katekizam katoličke crkve:

60 Crkva je "općinstvo svetih": ta riječ označava ponajprije "svete stvari" ["sancta"], nadasve Euharistiju, koja "predočuje i izvršuje jedinstvo vjernika, koji tvore jedno Tijelo u Kristu".

961 Ista riječ označava također zajedništvo "svetih osoba" ["sancti"] u Kristu, koji je "umro za sve", tako da sve ono što svatko čini ili trpi u Kristu ili za Krista donosi plod svima.

962 "Vjerujemo u općinstvo svih Kristovih vjernika: putnika na zemlji, pokojnika koji dovršuju svoje čišćenje i blaženika u nebu; svi oni zajedno čine jednu Crkvu. Vjerujemo da u tom zajedništvu premilosrdna ljubav Boga i njegovih svetih stalno prima naše molitve".

Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium (Svjetlo naroda), br. 49:

Dakle, dok ne dođe Gospodin u svojem veličanstvu i svi anđeli s njime (usp. Mt 25, 31) te mu se, pošto bude uništena smrt, sve podvrgne (usp. 1 Kor 15, 26-27), neki od njegovih učenika putuju zemljom, drugi se navršivši ovaj život – čiste, a neki su proslavljeni motreći »jasno samoga trojedinoga Boga kakav jest«; premda na različit način i u različitom stupnju, ipak svi dijelimo zajedništvo u jednoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu te pjevamo svome Bogu istu pjesmu slave.

Nauk Katoličke crkve glede usrksnuća je također jasan. Umrli čekaju uskrsnuće svojih tijela, koje će se uistinu dogoditi. Dakle, u raju već prebivaju sveti. Oni, zajedno s dušama u čistilištu isčekuju uskrsnuće svojih tijela. Samo usrksnuće nam ostaje misterij, stvarnost koju ne možemo do kraja shvatiti ni prereći. Ne znamo kako će to izgledati, ali nije ni važno. Da je važno za naše spasenje Bog bi nam sigurno objavio. Bitno je da znamo da smrt u našem životu nema zadnju riječ, da mi kao osobe ne prestajemo u smrti postojati, te da mi kao osobe u novi, vječni život ulazimo u svojoj cjelovitosti, dakle i kao duhovno i kao tjelesno biće.

Jako lijepi tekst o ovome pitanju možete pročitati na

http://www.glas-koncila.hr/portal.html?catID=6&conID=195&act=show .

Ja ću vam navesti dijelove iz crkvenih dokumenata kako bih potkrijepio odgovor.

Dekret o zazivanju, štovanju i relikvijama svetaca i o svetim slikama, 3. XII. 1563.

Sveti sabor zapovijeda svim biskupima i ostalima koji vrše vlast i brigu naučavanja, da u skladu s običajima Katoličke i apostolske crkve primljenima od vremena početaka kršćanske religije, u suglasnosti sa svetim ocima i dekretima svetih sabora: da ponajprije marljivo poučavaju vjernike o posredovanju i zazivanju svetaca, o štovanju relikvija i o zakonitoj upotrebi slika, učeći ih, da sveci kraljujući zajedno s Kristom Bogu prinose svoje molitve za ljude; da je dobro i korisno ponizno ih zazivati i utjecati se njihovim molitvama i njihovoj pomoći kako bi izmolili dobročinstva od Boga, po njegovom Sinu, Isusu Kristu Gospodinu našemu, koji je jedini naš Otkupitelj i Spasitelj...

...

Vjernici trebaju štovati sveta tijela svetaca i mučenika i drugih koji žive s Kristom, koji su bili živi udovi Krista i hram Duha Svetoga [usp. 1 Kor 3,16; 6,15.19; 2 Kor 6,16], koja će on uskrsnuti i proslaviti u vječnom životu i po kojima Bog daje ljudima mnoga dobročinstva ...

ne kao da bi se vjerovalo da je u njima neko božanstvo ili moć zbog čega bi ih trebalo štovati, ili kao da se od njih nešto traži, ili kao da bi se pouzdanje stavljalo u slike, kao što je to nekada bilo kod pogana koji su stavljali nadu u idole [usp. Ps 135, 15-17]: nego jer se čast, koja im se iskazuje, prenosi na pralik koji one (slike) predstavljaju...

Sveci kraljuju zajedno s Kristom. No čekaju uskrsnuće svojih tijela.

Djevica Marija sa svojim je tijelom uznesena na nebo. Nauk o Marijinu uznesenju na nebo, proglasio je papa Pio XII., 1. studenog 1950.

O djevici Mariji Katekizam Katoličke crkve kaže slijedeće:

966 "Napokon Bezgrešna Djevica, sačuvana čista od svake ljage istočnoga grijeha, ispunivši tijek zemaljskog života, bila je s dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu, i od Gospodina uzvišena kao kraljica svemira, da bude što sličnija svojemu Sinu, gospodaru i pobjedniku nad grijehom i smrću". Uznesenje Blažene Djevice posebno je sudioništvo u Uskrsnuću njezina Sina i anticipacija uskrsnuća drugih kršćana:

U porodu si, Bogorodice, sačuvala djevičanstvo, a po smrti nisi ostavila svijet. Preselila si se k Životu, jer si Majka Života, i svojim molitvama izbavljaš od smrti naše duše.

„Tko će moliti za one koji zasluže čistilište na sam dan drugog Isusovog dolaska?“

Sveti u nebu? Oni i sada mole i za nas i za njih, pa je logično da će i tada. Ovo su samo pretpostavke. Eshatologija (govor o posljednjim vremenima) ne daje odgovor na sve. O nekim stvarima možemo samo nagađati, no ponavljam, stvari bitne za naše spasenje Bog nam je objavio.

Još nešto o eshatološkim pitanjima:

http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=16675

Moj odgovor opširan je onoliko koliko se nadovezuje na navedene linkove. Isto tako, vidio sam da ste već dobili odgovor na postavljena pitanja na linku http://www.tebe-trazim.com/forum/viewtopic.php?t=6869&p=195790 .

A da bi Vam još odgovor bio kristalniji navodim Vam dio sedmog poglavlja dogmatske konstitucije o crkvi Lumen Gentium (Svjetlo naroda).

Sedmo poglavlje: Eshatološki značaj putujuće Crkve i njezino jedinstvo s nebeskom Crkvom

48. Eshatološki poziv Crkve

Crkva, u koju smo u Kristu Isusu svi pozvani i u kojoj Kristovom milošću stječemo svetost, bit će dovršena tek u nebeskoj slavi, kada će doći vrijeme obnove sviju stvari (usp. Dj 3, 21) i kada će se s ljudskim rodom u Kristu savršeno obnoviti i sav svijet, koji je s čovjekom prisno povezan te po njemu napreduje prema svome cilju (usp. Ef 1, 10; Kol 1, 20; 2 Pt 3, 10-13).

Podignut sa zemlje, Krist je uistinu sve privukao k sebi (usp. Iv 12, 32 gr.): uskrsnuvši pak od mrtvih (usp. Rim 6, 9), poslao je na učenike svoga Duha oživljavatelja te je po njemu ustanovio svoje Tijelo, koje je Crkva  kao sveopći sakrament spasenja. Sjedeći zdesna Ocu, on neprekidno djeluje u svijetu kako bi ljude priveo k Crkvi i tješnje ih povezao sa sobom te ih učinio dionicima svojega slavnog života tako što ih hrani vlastitim Tijelom i Krvlju. Obnova, dakle, koju kao obećanu očekujemo, već je započela u Kristu i napreduje u slanju Duha Svetoga te se po njemu nastavlja u Crkvi. U njoj smo po vjeri poučavani također o smislu našega vremenitog života, dok nadajući se budućim dobrima privodimo kraju djelo koje nam je Otac povjerio u svijetu te radimo na svojem spasenju (usp. Fil 2, 12). Već su, dakle, k nama prispjela posljednja vremena (usp. 1 Kor 10, 11) i obnovi svijeta neopozivo je udaren temelj te je ona na neki stvaran način već predujmljena u ovom svijetu: Crkva je, naime, već na zemlji urešena znakovima prave iako nesavršene svetosti. Ipak, dok ne nastanu novo nebo i nova zemlja u kojima će obitavati pravednost (usp. 2 Pt 3,13), putujuća Crkva u svojim sakramentima i ustanovama, koje pripadaju ovom vremenu, nosi obličje ovoga prolaznog svijeta te sama boravi među stvorovima koji sve dosad uzdišu i trpe porođajne boli te očekuju objavljenje djece Božje (usp. Rim 8, 19-22). Združeni, dakle, s Kristom u Crkvi i obilježeni Duhom Svetim ili »koji je zalog naše baštine« (Ef 1, 14), uistinu se nazivamo i jesmo djecom Božjom (usp. 1 Iv 3, I), ali se još nismo pojavili s Kristom u slavi (usp. Kol 3, 4) u kojoj ćemo biti Bogu slični jer ćemo ga vidjeti takvim kakav on jest (usp. 1 Iv 3, 2). Stoga, »dok smo u tijelu, putujemo daleko od Gospodina« (2 Kor 5, 6) te premda imamo prvine Duha, ipak u sebi uzdišemo (usp. Rim 8, 23) i želimo biti s Kristom (usp. Fil 1, 23). A ista nas ljubav sili da sve više živimo za njega, koji je za nas umro i uskrsnuo (usp. 2 Kor 5, 15). Trudimo se, dakle, u svemu se svidjeti Gospodinu (usp. 2 Kor 5, 9) te stavljamo na sebe Božju ratnu opremu da bismo se mogli usprotiviti vražjim zasjedama i pružiti otpor u zao dan (usp. Ef 6, ll-13). A budući da ne znamo ni dana ni časa, trebamo, na Gospodnju opomenu, ustrajno bdjeti kako bismo – ispunivši jedini tijek našega zemaljskog života (usp. Heb 9, 27) – zaslužili ući s njime na svadbu i biti ubrojeni među blagoslovljene (usp. Mt 25,31-46), a ne da nam bude, kao zlim i lijenim slugama (usp. Mt 25, 6), zapovjeđeno odstupiti u vječni oganj (usp. Mt 25,41) i van u tminu, gdje »će biti plač i škrgut zuba« (Mt 22,13 i 25, 30). Prije, naime, negoli budemo zakraljcvali sa slavnim Kristom, svi ćemo se mi pojaviti »pred Kristovim sudištem da svaki položi račun o onome što je njegovu tijelo vlastito, bilo dobro, bilo zlo, već prema tomu kako je postupao« (2 Kor 5, 10), pa će na kraju svijeta »zakoračiti u uskrsnuće života oni koji su činili dobro, a u uskrsnuće suda oni koji su činili zlo« (Iv 5, 29; usp. Mt 25, 46). Smatrajući stoga kako »patnje ovoga vremena nisu u razmjeru s budućom slavom koja će se u nama objaviti« (Rim 8, 18; usp. 2 Tim 2, 11-12), jaki u vjeri očekujemo »blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista« (Tit 2, 13); »on će obnoviti naše bijedno tijelo suobličujući ga svojem tijelu slavnomu« (Fil 3, 21) i doći »da se proslavi u svojim svetima i prodiči u svima koji su uzvjerovali« (2 Sol I, 10).

49. Nebeska i putujuća Crkva

Dakle, dok ne dođe Gospodin u svojem veličanstvu i svi anđeli s njime (usp. Mt 25, 31) te mu se, pošto bude uništena smrt, sve podvrgne (usp. 1 Kor 15, 26-27), neki od njegovih učenika putuju zemljom, drugi se navršivši ovaj život – čiste, a neki su proslavljeni motreći »jasno samoga trojedinoga Boga kakav jest«; premda na različit način i u različitom stupnju, ipak svi dijelimo zajedništvo u jednoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu te pjevamo svome Bogu istu pjesmu slave. Svi, naime, koji su Kristovi, imajući njegova Duha, srašćuju u jednu Crkvu i u njemu prianjaju jedni uz druge (usp. Ef 4, 16). Stoga se jedinstvo putnika s braćom koja su usnula u Kristovu miru nipošto ne prekida, nego se dapače – prema trajnoj vjeri Crkve – jača priopćavanjem duhovnih dobara. Po tomu, naime, što su nebesnici prisnije sjedinjeni s Kristom, oni čvršće utvrđuju svekoliku Crkvu u svetosti, oplemenjuju bogoštovlje koje ona ovdje na zemlji iskazuje Bogu te na raznovrsne načine pridonose njezinoj daljnjoj izgradnji (usp. 1 Kor 12, 12-27). Budući da su primljeni u domovinu i prisutni pred Gospodinom (usp. 2 Kor 5, 8), oni se po njemu, s njime i u njemu ne prestaju zauzimati za nas kod Oca tako što prikazuju zasluge koje su po Isusu Kristu, jedinome Posredniku između Boga i ljudi (usp. 1 Tim 2, 5), stekli na zemlji, kad su u svemu služili Gospodinu i u svojem tijelu nadopunjali ono što nedostaje Kristovim patnjama za njegovo Tijelo koje je Crkva (usp. Kol I, 24). Stoga njihova bratska skrb vrlo mnogo pomaže našoj slabosti.

50. Odnosi nebeske i putujuće Crkve

Izvrsno poznavajući to zajedništvo cijeloga otajstvenoga Tijela Isusa Krista, Crkva putnika već je od prvih vremena kršćanske religije s velikim poštovanjem njegovala spomen pokojnika te je za njih također prinosila prošnje jer »sveta je i spasonosna misao moliti za pokojne da budu odriješeni od grijeha« (2 Mak 12, 46). A za apostole i Kristove mučenike, koji su prolijevanjem svoje krvi dali vrhunsko svjedočanstvo vjere i ljubavi, Crkva je oduvijek vjerovala da su u Kristu s nama tješnje povezani; ujedno ih je s Blaženom Djevicom Marijom i svetim anđelima s posebnim osjećajem štovala i pobožno zazivala pomoć njihova zagovora. Njima su uskoro bili pribrojeni i drugi koji su odlučnije nasljedovali Kristovo djevičanstvo i siromaštvo te na kraju i ostali koje su izvrsno vršenje kršćanskih krjeposti i božanski milosni darovi preporučivali pobožnom štovanju i nasljedovanju vjernika.

Dok, naime, promatramo život onih koji su vjerno slijedili Krista, na nov način bivamo potaknuti na traganje za budućim Gradom (usp. Heb 13, 14 i 11, 10) te se ujedno učimo najsigurnijem putu kojim možemo – usred svjetovnih promjenjivosti te u skladu sa staležom i svakomu pojedincu vlastitim stanjem – prispjeti do savršenoga jedinstva s Kristom, odnosno do svetosti. U životu onih koji se savršenije preobraze prema Kristovoj slici (usp. 2 Kor 3, 18), premda su sudionici našega čovještva, Bog ljudima živo očituje svoju prisutnost i svoje lice. U njima nam on sam upućuje svoju riječ i daje nam znak svojega kraljevstva prema kojemu nas snažno privlači to što nad sobom imamo toliki oblak svjedoka (usp. Heb 12, 1) i takvu potvrdu istine evanđelja.

Ipak, spomen nebesnika ne njegujemo samo s naslova primjera, nego još više da se vršenjem bratske ljubavi u Duhu ojača jedinstvo cijele Crkve (usp. Ef 4, 1-6). Jer kao što nas kršćansko zajedništvo među putnicima privodi bliže Kristu, tako nas ophođenje sa svecima povezuje s Kristom, od kojega kao od Izvora i Glave proistječu sva milost i život samoga Božjeg naroda. Stoga u najvećoj mjeri dolikuje da te prijatelje i subaštinike Isusa Krista, našu braću i iznimne dobročinitelje, ljubimo, za njih Bogu iskazujemo dužnu zahvalnost te ih »ponizno zazivamo i utječemo se njihovim molitvama, podršci i pomoći radi dobročinstava koja nam valja od Boga isprositi po njegovu Sinu Isusu Kristu, našem Gospodinu, koji je naš jedini Otkupitelj i Spasitelj«. Svako naše pravo svjedočanstvo ljubavi što ga iskazujemo nebesnicima, po svojoj naravi, naime, teži i cilja prema Kristu koji  je »kruna sviju svetih« te po njemu k Bogu koji je u svojim svetima divan i u njima slavljen.

Naše se, pak, jedinstvo s nebeskom Crkvom najplemenitije udjelotvoruje kada – napose u svetom bogoslužju, u kojem po sakramentalnim znakovima na nas djeluje sila Duha Svetoga – zajedničkim klicanjem skupa slavimo i hvalimo božansko Veličanstvo te svi mi, iz svakoga plemena, jezika, puka i naroda, otkupljeni Kristovom krvlju (usp. Otk 5, 9) i sabrani u jednu Crkvu, jednom pohvalnicom veličamo trojedinoga Boga. Slaveći, dakle, euharistijsku žrtvu, najtješnje se pridružujemo bogoštovlju nebeske Crkve time što smo u zajedništvu i častimo spomen u prvom redu slavne vazda Djevice Marije, ali i blaženoga Josipa i blaženih apostola i mučenika i sviju svetih.


Božji blagoslov!

don Damir




Postavite novo pitanje

Ukoliko niste pronašli odgovor na ono što vas zanima, možete postaviti novo pitanje preko ove forme.

Don Damir Stojić

don Damir Stojic Don Damir Stojić, svećenik salezijanac, trenutno je studentski kapelan Grada Zagreba. Ako želite saznati više o njemu i njegovu radu, kliknite ovdje.

Povratak na vrh