Uredovno vrijeme: Uto.-Pet. 16h-18h; SD Cvjetno naselje, Odranska 8, 10000 Zagreb; e-mail: studentski.kapelan@gmail.com

Stari zavjet – 2 Kr 2,23-24

U Drugoj knjizi o kraljevima (2 Kr 2, 23-24) Elizej proklinje djecu u ime Jahvino jer su mu se rugala “ćelo hodi”. Potom, dva medvjeda iziđu i rastrgaju ih. Kako ovo tumačiti i razumijeti? Hvala, Ante



Dragi Ante,

Drago mi je da čitaš Sveto pismo i nastojiš ga bolje upoznati. Promotrimo zajedno biblijski tekst o kojem govoriš:

“Odatle je uzašao u Betel. Dok je išao putem, dječaci bijahu izišli iz grada i rugahu mu se govoreći: ‘Hodi, ćelo! Hodi, ćelo!’ On se obazre, pogleda ih i prokle ih u ime Jahvino. I odmah iziđoše dva medvjeda iz šume i rastrgaše četrdeset i dvoje djece.” (2 Kr 2,23-24)

Betel je bio grad u kojemu se već bilo ukorijenilo idolopoklonstvo (usp. 1Kr 12,32-33; 1Kr 13,1-5.32-34). Stoga je vrlo moguće da je kućni odgoj ovih mladića bio takav da su im usađeni prijezir i mržnja prema Božjim slugama. Elizeja su možda prepoznali po specifičnoj odjeći proroka, moguće samom Ilijinom plaštu (2 Kr 2,13). Hebrejska riječ koja se na ovom mjestu koristi, a koja je na hrvatski prevedena kao “dječaci”, ne označava nužno sasvim malu djecu, već može označavati i mladiće – Salomon je tim izrazom označio samoga sebe u dobi kada je stupio na prijestolje (usp. 1 Kr 3,7). Činjenica da su sami bili izvan grada svakako ide u prilog ovom shvaćanju.

Tako ova grupa mladića dolazi proroku Elizeju u susret rugajući mu se. Riječ kojom su mu se obratili, a koja se prevodi sa “hodi”, može se prevesti i kao “uziđi” - mnogi tumači Svetoga pisma smatraju da se ovdje radi o aluziji na Ilijino uznesenje na plamenim kolima u nebo (usp. 2 Kr 2). Što bi time htjeli reći? Moguća su različita tumačenja. U blažem slučaju, “Odi i ti s Ilijom na nebo i pusti nas na miru!”. Međutim, moguće je i da se radilo o ozbiljnoj prijetnji, čak i prijetnji smrću – “Došlo ti je vrijeme da odeš na onaj svijet!”. Uz to su dodali pogrdu “ćelo”, što se moglo odnositi na Elizejevu ćelavost, iako je tada prorok još bio mlad. No, ta je pogrda mogla biti izrečena neovisno o frizuri onoga kome je upućena. Ponavljanjem njihovih riječi “Hodi, ćelo! Hodi, ćelo!” biblijski pisac ističe da se nije radilo o brzopletom ispadu, već o zlu u kojem se ustraje.

Jedan biblijski komentator primjećuje: da Duh Sveti nije upravio Elizejevu svečanu kletvu, Božja providnost ne bi je popratila presudom. A zašto je prorokova i Božja reakcija upravo ovakva? Nekoliko je razloga, koji se međusobno ne isključuju, već nadopunjuju.

Sveto nam pismo govori o Božjem milosrđu - “Milosrdan je i milostiv Gospodin” (Ps 103,8), ali i o njegovoj pravednosti - “Pravedan je Gospodin i pravednost ljubi” (Ps 11,7). Sva su Božja djela ujedno i djela milosrđa i djela pravednosti, iako je ponekad vidljiviji jedan, a ponekad drugi aspekt. U ovom biblijskom odlomku o proroku Elizeju i mladićima koji mu se rugaju svakako upada u oči Božja pravednost. Radi se o retributivnoj pravednosti koja traži da svako zlo bude primjereno kažnjeno -  “Nevolja i tjeskoba na svaku dušu čovječju koja čini zlo” (Rim 2, 9). Grijeh ovih mladića bio je nepoštivanje starijega (u kulturi gdje se takvo što smatralo mnogo ozbiljnijim prijestupom nego danas), izrugivanje (tjelesnog) nedostatka, svetogrđe (radi se o posvećenoj osobi), izrugivanje očitog Božjeg djela (uznesenje Ilijino na nebo), a sukladno gore napisanome, možda se radilo i o nakani ozljeđivanja ili čak ubojstva proroka. U svakom slučaju, Bog, “poznavatelj srdaca” (Dj 15,8), čiji su “svi sudovi pravedni” (Tob 3,3), smatrao je za ove mladiće ovu kaznu primjerenom.

Nadalje, ovdje se radi o izvršenju kazne koju je Bog ranije najavio cijelom narodu za slučaj njihova ustrajanja u grijehu – “Budete li se još i dalje protivili, ne htjednete li me poslušati, sedmerostruko ću još na vama povisiti rane za vaše grijehe. Na vas ću pustiti šumsku zvjerad da vas liši djece…” (Lev 26,21-22). Cilj ove, kao i svake druge kazne bio je, kako čitamo nekoliko redaka dalje u istom poglavlju Levitskog zakonika, da se narod obrati, kako ne bi svojim opačinama sam sebi zaslužio i teže zlo (koje Gospodin nikad ne želi niti čini, već samo dopušta). Dakle, Božja nakana nikako nije propast grešnika, već da se obrati i živi (usp. Ez 18,23). Kazne su signal za uzbunu poslan narodu, signal prilagođen njegovom stupnju shvaćanja. Nažalost, povijest nas uči da se obraćenje nije dogodilo i da je stoga došlo do pada sjevernog kraljevstva Izraela kada su 722. prije Krista legendarno okrutni Asirci osvojili Samariju (što je također najavljeno u 26-om poglavlju Levitskoga zakonika).

Treće, valja imati na umu da je Bog svoj narod kroz povijest postupno oblikovao i odgajao ga. Ovdje je riječ o Starom Zavjetu/Zakonu, u kojem je, zbog stanja ljudskog roda, Gospodin ljude uvelike poticao na dobro “izvana” - obećavajući im zemaljska dobra i prijeteći kaznama. Za razliku od ovoga “Zakona straha”, Novi je Zakon “Zakon ljubavi” u kojem su oni u kojima prebiva Duh Gospodnji iznutra potaknuti na kreposna djela, bez potrebe (izvanjskih) obećanja i prijetnji. Pravednost Staroga Zavjeta i Božja pravednost općenito uvijek izvire iz Božje ljubavi i postupno privodi čovjeka toj istoj ljubavi koja nam je u punini otkrivena u Isusu Kristu.

No, valja imati na umu da i Novi Zavjet donosi neka dramatična očitovanja Božje pravednosti (npr. Ananija i Safira, Dj 5!), te čak i prijetnje – npr. Otk 2,5: “Spomeni se dakle odakle si pao, obrati se i čini prva djela. Inače dolazim k tebi i - uklonit ću tvoj svijećnjak s mjesta njegova ako se ne obratiš. Radi se, dakle, o nečemu što ipak ima trajnu vrijednost, a to je jedan od sedam darova Duha Svetoga - strah Božji. O njemu sveti papa Ivan Pavao II., poznat po svojoj sklonosti božanskom milosrđu, piše:

“To sigurno nije strah koji uzrokuje da ljudi bježe od svake misli i spomena na Boga, kao nekoga tko uznemiruje I uzrujava. (…) Ovdje se radi o nečemu mnogo plemenitijem i uzvišenijem; to je iskren i poštovanja pun osjećaj koji osoba doživljava pred strašnim Božjim veličanstvom, posebno kada razmatra o vlastitoj nevjernosti i opasnosti da bude “nađen prelaganim” (Dan 5,27) kod vječne presude koju nitko ne može izbjeći. Vjernik ide i smješta se pred Boga “skrušena duha” i “ponizna srca” (usp. Ps 50,19), znajući dobro da treba čekati  svoje spasenje “sa strahom i trepetom” (Fil 2,12). Ipak, to ne znači iracionalan strah, već osjećaj odgovornosti i vjernosti zakonu. Sve to Duh Sveti nosi i uzdiže s darom straha Božjeg. On svakako ne isključuje strijepnju koja proizlazi iz svijesti o počinjenim grijesima i perspektivu božanske kazne, ali ih ublažava vjerom u božansko milosrđe i sigurnošću u Božju očinsku brigu koji želi vječno spasenje svakoga. S ovim darom Duh Sveti iznad svega ulijeva u dušu sinovsku ljubav koja je osjećaj duboko ukorijenjen u ljubavi prema Bogu. Duša je sada zaokupljena time da ne ožalosti Boga, kojega voli kao Oca, da ga ničime ne uvrijedi, da “ostane u njemu” i raste u ljubavi (usp. Iv 15,4-7). Prakticiranje kršćanskih kreposti i posebno poniznosti, umjerenosti, čistoće i mrtvljenja osjetila ovisi o ovom svetom i pravednom strahu, ujedinjenom u duši s ljubavlju prema Bogu. Upozorenje je to za sve nas koji ponekad tako olako  kršimo Božji zakon, ignorirajući ili prkoseći njegovim kaznama.“

Nadam se da će ti ovo tumačenje pomoći u potpunijem poznavanju i življenju kršćanskog života.


Btb,

Don Damir



Postavite novo pitanje

Ukoliko niste pronašli odgovor na ono što vas zanima, možete postaviti novo pitanje preko ove forme.

Don Damir Stojić

don Damir Stojic Don Damir Stojić, svećenik salezijanac, trenutno je studentski kapelan Grada Zagreba. Ako želite saznati više o njemu i njegovu radu, kliknite ovdje.

Povratak na vrh