Uredovno vrijeme: Uto.-Pet. 16h-18h; SD Cvjetno naselje, Odranska 8, 10000 Zagreb; e-mail: studentski.kapelan@gmail.com

Tumačenje zapovijedi „Ne sagriješi bludno“

U Bibliji 6. zapovijed glasi 'Ne učini preljuba', dakle tu se ne spominje ništa prije braka itd. Mene zanima je li Bog naredio da se ne smiju imati predbračni odnosi ili Crkva tj. ljudi? Jer jedna stvar je ne učiniti preljub bilo u braku ili vezi, a druga stvar je predbračni odnos.



Tvoje bih pitanje podijelio u četiri zasebna dijela. Najprije, volio bih započeti s pitanjem Božjeg i ljudskog autoriteta u vjerskim stvarima, zatim nastaviti s razumijevanjem spomenute Božje zapovijedi. Na trećem bih mjestu pisao o predbračnim odnosima općenito, a na kraju ponešto o razlozima na kojima se temelji stav Crkve.

Odnos Božjeg i ljudskog autoriteta u Crkvi

Isus, pravi Bog, postao je čovjekom da bi se s njime najtješnje združio (usp. Iv1,1.14.16). On se sam posebno poistovjetio sa svojim učenicima, do te mjere da govori Savlu “Zašto me progoniš?”, dok ovaj progoni kršćane (usp. Dj 9,3).

Isus također kaže učenicima koje šalje: “Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla” (Lk 10,16). Nadalje, isti Gospodin Petru predaje “ključeve kraljevstva nebeskoga” radi “vezanja i odrješivanja” (usp. Mt 16,19), što su tehnički izrazi u rabinskom načinu izražavanja. Petar će kao opunomoćeni upravitelj Božje kuće (ključevi su znak te službe, usp. Iz 22,22) imati disciplinsku vlast u tu kuću puštati ili iz nje isključivati donoseći prikladne odredbe na području nauka i ćudoređa.

Zatim, Isus je propovijedanje apostola učinio toliko obveznim da o vjerovanju tom propovijedanju ovisi spasenje: “Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.” (Mk 16,15-16) U Matejevom evanđelju Isus, šaljući apostole da “učine njegovim učenicima sve narode” (usp. Mt 28,19) kaže da će biti s apostolima “do svršetka svijeta” (Mt 28,20), iz čega je pak jasno da se apostolska prisutnost nastavlja po njihovim nasljednicima u službi. Te potrebe nadopune svojih redova apostoli su bili svjesni od početka, te su stoga na Judino mjesto izabrali Matiju. Kasnije su apostoli polaganjem ruku i molitvom redili svoje nasljednike – nadglednike (grč. episkopos, biskup), te njihove pomoćnike u službi – starješine (grč. presbuteros) i đakone (usp. 1 Tim 3,1-13; 4,14; 5,22; 2 Tim 1,6; Tit 1,5-9; Heb 13,17; Dj 20,17-38).

To je apostolsko nasljeđe dalje lako pratiti preko dostupnih spisa najranijih crkvenih otaca sve do danas. Uz to, Crkva kontinuirano uči da ona svoju sigurnost o svemu objavljenom ne crpi samo iz Svetoga pisma, već i iz svete Predaje koja zajedno sa Svetim pismom tvori jedan polog Božje riječi povjeren Crkvi, na čelu s nasljednicima apostola (usp. 2 Sol 2,15; DV 9-10).

Sve ti ovo pišem radi toga da uvidiš kako tvoje pitanje u ovom kontekstu izgleda pomalo pogrešno postavljeno: ono kao da suprotstavlja Božji autoritet autoritetu ljudi koje je on sam postavio i poslao (usp. Iv 15,16), što i ne bi imalo baš puno smisla.

Ne učini preljuba.

U Govoru na gori, Krist, posrednik i punina Objave, kaže: “Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu.” (Mt 5,27-28). Isus ne mijenja zapovijed, ali želi produbiti njezino razumijevanje. On traži “pravednost veću od pravednosti pismoznanaca i farizeja” (Mt 5,20).

A kakva je bila ta starozavjetna pravednost u pogledu ove zapovijedi?

Ona je bila obilježena kompromisom s požudom tijela, te kao takva spada u one “nesavršene i vremenom uvjetovane stvari” kakvih inače ima u Starome Zavjetu (usp. DV 15). Tako, primjerice, Knjiga Ponovljenog Zakona dopušta zakonito dvoženstvo (usp. PnZ 21,15-17), pa čak i mnogoženstvo, opominjući kralja da nema previše žena (usp. PnZ 17,17). U tom je kontekstu preljub shvaćen više kao povreda “prava vlasništva” nad supružnikom, posebno suprugom. 

Proročki pak tekstovi Staroga Zavjeta donose profinjeniji prikaz braka, pa i preljuba: u njima je Bog predstavljen kao Zaručnik svoga naroda, a preljub je raskid tog osobnog odnosa (usp. Hoš 2,18.21-22; Ez 16). Preljub je, dakle, opreka braku kao konkretnom odnosu i kao ustanovi općenito.

Isus se nastavlja na ovu proročku liniju, a ispravlja privremena zakonska dopuštenja koja su nastala zbog tvrdoće ljudskog srca (usp. Mt 19,8). On obnavlja bračno ćudoređe kako bi ono odgovaralo izvornom Stvoriteljevu naumu o kojem je gore bilo riječi, kao što to čini i po pitanju otpuštanja žena (usp. Mt 19,8-9). Stoga on čak ne spominje bračno stanje muškarca i žene, pa čak ni stvarno, tjelesno izvršenje njihova sjedinjenja u svojoj “definiciji” preljuba: dovoljan je “pogled s požudom” prema osobi s kojom nisi u braku! Cijeli kontekst ovog poglavlja Matejeva evanđelja daje nam do znanja da Isus svojim učenicima nudi samo ove dvije alternative: vjernost u monogamnom braku ili uzdržljivost.

Predbračni spolni odnosi

O predbračnim se spolnim odnosima zapravo već i Stari Zavjet, premda još nesavršen, izražava negativno.

“Ako tko zavede djevojku koja nije zaručena i s njom legne, neka za nju dadne ženidbenu procjenu i uzme je za ženu. Ako njezin otac odbije da mu je dadne, zavodnik mora odmjeriti srebra u vrijednosti ženidbene procjene za djevojku.” (Izl 22,15)

Hebrejska riječ koja je prevedena sa “zavede” odnosi se na uvjeravanje nekoga laskanjem ili lažnim obećanjima, a mogla bi se prevesti i kao “preveslati nekoga, napraviti nekoga budalom”. To samo po sebi očito nije dobro i ne može se odobriti. Nadalje, momak koji je tako osramotio djevojku može to ispraviti samo tako da ju oženi (čime se naglašava gdje je mjesto spolnim odnosima). Također, valja primijetiti kako zavodnika nitko više ne pita želi li on taj brak – smatra se da je spolnim odnosom sam sebi oduzeo daljnje pravo glasa o toj stvari. Nadalje, ako “njezin otac odbije da mu je dadne” (jer tko bi htio takvoga zeta!), zavodnik plaća naknadu štete ili kaznu u visini ženidbene procjene.

Kako je gore napisano, jos su manje predbračni spolni odnosi na liniji Isusovog nauka. I brojni drugi novozavjetni tekstovi osuđuju bludnost, koja bi se općenito mogla opisati kao seksualna aktivnost izvan braka. Tako npr. sv. Pavao u 1 Kor 6,16 upozorava vjernike da čak i spolni odnos s bludnicom čini da dvoje postaje jedno tijelo – dakle, vez koji se uspostavlja među osobama ne ovisi o njihovom pravnom stanju ili osjećajima, iako po sebi pripada braku. Što sv. Pavao misli o takvom vezivanju? Već dva retka dalje piše: “Bježite od bludnosti!” Na drugom mjestu sv. Pavao odgovara kako treba postupati onaj tko ne može živjeti uzdržljivost: “Bolje je ženiti se nego izgarati” (1 Kor 7,9). Nema treće legitimne opcije. Sveti Justin, crkveni pisac drugog stoljeća, u 29-om poglavlju Prve apologije također tvrdi kako kršćanin živi ili u braku ili u uzdržljivosti. Taj nauk Crkva vjerno prenosi do danas.

Razlozi zbog kojih predbračni odnosi nisu časni ni dostojni

Što se tiče stava o predbračnim odnosima, Crkva, posebno obogaćena naukom svetog pape Ivana Pavla II., polazi od Božjeg plana ljubavi prema čovjeku. Vrlo važan dio toga plana stvaranja, otkupljenja i posvećenja jest da imamo tijelo, koje je na neki način poput sakramenta – vidljivi znak nevidljivih, duhovnih stvarnosti. Tako ljudska spolnost, stvorena kao muška i ženska (Post 1,27), u spolnom sjedinjenju govori, prenosi jednu dublju istinu, postaje znakom otajstava vjere. Konkretno, tim činom se uspostavlja ne samo zajedništvo između dvije osobe, već i s trećom koja iz tog zajedništva proizlazi. Tako ljudska, spolna ljubav postaje ikonom Presvetog Trojstva u kojem je trajno, potpuno i plodno zajedništvo ljubavi! Nadalje, spolna ljubav odražava i ljubav između Krista i Crkve, kako primjećuje već sv. Pavao:

“Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu.” (Ef 5,31-32)

To se sjedinjenje Krista i Crkve na poseban način zbiva u Euharistiji, a bračno sjedinjenje mu je sakramentom.

Odnos u kojem se ova istina, upisana u ljudsko tijelo, istinski naviješta i živi, jest brak. Upravo iz tog razloga spolni čin pripada isključivo braku (stoga se i naziva “bračnim činom”!) te se njime potvrđuje (konzumira) brak. Izvan braka, osobe koje se spolno sjedinjuju govore svojim tijelima “predajem ti se slobodno, potpuno, vjerno, plodno, zauvijek”, a zapravo to ne misle i ne žele. Umjesto proroka koji svojim tijelima navještaju Božju ljubav, postaju (kako tužno!) lažnim prorocima. Sama osoba, slika Božja, na čije dostojanstvo spada da bude ljubljena ovom istinskom ljubavlju, postaje u predbračnom odnosu predmetom nečeg manjeg, što obično naknadno požali.

Nadalje Crkva, “stup i uporište istine” (1 Tim 3,15), u dokumentu “Persona humana” ističe: “Najčešće predbračni odnosi isključuju mogućnost djece. Ono što se predstavlja kao bračna ljubav nije sposobno, kao što bi aposlutno trebalo biti, razviti se u očinsku i majčinsku ljubav. Ili, ako je taj odnos otvoren životu, to će biti nauštrb djece, koja će biti lišena stalnog okruženja u kojemu bi se trebali razvijati. Pristanak kojega daju oni koji žele biti ujedinjeni ženidbom mora stoga biti izražen izvanjski i na način koji ga čini valjanim u očima društva. Što se tiče vjernika, njihov pristanak koji ide za time da uspostavi zajednicu bračnog života mora biti izražen prema zakonima Crkve. Ova privola jest ono što čini njihov brak Kristovim sakramentom.“

Ponekad se među zaručnicima na pripravi za kršćansku ženidbu, koji ne žive svoju vjeru, može čuti nešto ovakvo: “Sakrament nama neće ništa promijeniti”. Zapravo, sakrament mijenja sve! On stvarno daje milost koju označava, a to je u ovom slučaju božanska ljubav koja se trajno izlijeva u srca supružnika kako bi oni mogli jedno drugo ljubiti ne bilo kakvom, nego istom tom nadnaravnom, božanskom, vječnom ljubavlju. Upravo iz tog razloga sklopljena i izvršena ženidba nikada i ne može biti razriješena. A može li čovjek sam, bez sakramen(a)ta, svojim snagama ljubiti ovako, božanski trajno, vjerno i plodno? Stopa sklopljenih brakova, stopa razvoda i stopa nataliteta daju nam žalostan, ali i prosvjetljujuć odgovor na ovo pitanje.

Zaključno: predbračni spolni odnosi nisu odobreni niti u Starom, a još manje u Novome Zavjetu ili Predaji Crkve. Razlog je njihova nespojivost s dostojanstvom čovjeka i Božjim planom spasenja i otkupljenja. Taj nauk Crkva do danas vjerno čuva i naviješta.

Btb,

don Damir




Postavite novo pitanje

Ukoliko niste pronašli odgovor na ono što vas zanima, možete postaviti novo pitanje preko ove forme.

Don Damir Stojić

don Damir Stojic Don Damir Stojić, svećenik salezijanac, trenutno je studentski kapelan Grada Zagreba. Ako želite saznati više o njemu i njegovu radu, kliknite ovdje.

Povratak na vrh