Uredovno vrijeme: Uto.-Pet. 16h-18h; SD Cvjetno naselje, Odranska 8, 10000 Zagreb; e-mail: studentski.kapelan@gmail.com

Laici i molitva za oslobođenje

Što je najviše što jedan laik može izmoliti za oslobođenje od utjecaja sotone,a da ne treba posebno dopuštenje svećenika, biskupa i sl.?


Na samom završetku evanđelja po Marku Gospodin govori učenicima:

“Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro.”

Ove se Isusove riječi odnose na “one koji uzvjeruju”, dakle, ne samo na posebno posvećene osobe, već načelno i na bilo kojeg vjernika laika. Pisci prvih stoljeća potvrđuju da su oslobođenja od zlih duhova vršili kršćani neovisno o ministerijalnom svećeništvu.

Minuncije Felix u 27-om poglavlju Oktavija govori o tome da kršćani općenito izgone demone:

“Demoni sami priznaju tko su kada su na to nagnani dok ih izgonimo iz tijela mučenjem naših riječi i vatrom naših molitava. (…) Tako oni bježe od kršćana kada su u blizini.”

Origen, Protiv Celza 7,4 čak posebno ističe da i neki od najjednostavnijih kršćana vrše tu službu: “Ako je, dakle, pitijska svećenica izvan sebe kada prorokuje, koji duh joj ispunjava um i zasjenjuje joj prosuđivanje tamom, ako nije iz istog reda s onim demonima koje mnogi kršćani izgone iz osoba koje su njima opsjednute? I ovo, možemo primijetiti, oni čine bez nekih čudnih magijskih djela, ili zazivanja, već samo pomoću molitve i jednostavnih zaklinjanja koje najjednostavnija osoba može koristiti. Jer uglavnom ova djela čine nepismene osobe; tako očitujući milost koja je u Kristovoj riječi, kao i prezrivu slabost demona, koji, da bi bili nadvladani i izagnati iz tijela i duša ljudi, ne trebaju moć i mudrost onih koji su jaki u raspravi i najučeniji u stvarima vjere.”

Tertulijan piše nešto slično: “Neka se pred vaše sudove dovede osoba, koja je očito pod demonskim opsjednućem. Zao duh, primoran govoriti po Kristovu sljedbeniku, spremno će istinito priznati da je demon, kao što bi inače krivo tvrdio da je bog.”

I mnogi drugi rani kršćanski pisci (Justin, Laktancije, Irenej..) potvrđuju ovu praksu. No, ne radi se o tome da su svi kršćani oslobađali od demona, već je riječ o karizmi koju Bog slobodno podjeljuje:

“Egzorcista se ne redi. To je stvar slobodne dobrote i milosti Boga po Kristu po nadahnuću Duha Svetoga. Jer onaj tko je primio dar ozdravljanja objavljuje se Božjom objavom, pri čemu milost koja je u njemu biva svima očita.” (Apostolske konstitucije iz 4.st.; slično o tome i Traditio apostolica iz 3.st.)

U Zapadnoj je Crkvi ustanovljen i poseban red egzorcistata, koji je s vremenom sveden na samo jednu od pripremnih službi na putu prema svećeništvu. Ova se služba najprije spominje u jednom pismu pape Kornelija (251-253) u kojem spominje da je tada u Rimskoj Crkvi bilo 42 akolita, 52 egzorcista, te uz to još čitača i vratara (ostijara).

No, čak i nakon ustanovljenja ovoga reda, egzorcizam nije bio zabranjen laicima, još manje višem kleru, niti su oni koji su vršili egzorcizme uvijek koristili obrasce sadržane u obredniku. S vremenom se kršćanstvo raširilo, a poganstvo suzbilo, pa tako i demonske manifestacije koje su s njime povezane. Također je katekumenat, u kojem su se redovito vršili egzorcizmi, postao iznimka, dok su se u kršćanskom svijetu uobičajila krštenja djece. Stoga je i egzorcistat kao služba pomalo zamro, te je poput nekih drugih službi prešao uglavnom u djelokrug svećenika.

Od Drugog vatikanskog sabora Crkva je ponovno osvijestila značenje karizmi, o čemu posebno piše Dogmatska konstitucija o Crkvi:

“Duh Sveti ne samo da po sakramentima i službama posvećuje i vodi narod Božji te ga krjepostima resi nego “dijeleći svakome pojedinome” svoje darove “kako hoće” (1 Kor 12, 11), on također raspodjeljuje posebne milosti među vjernike svakoga staleža te ih time čini sposobnima i spremnima za prihvaćanje raznih djela ili dužnosti korisnih za obnovu i širu izgradnju Crkve, prema onoj: “Svakome se da­je očitovanje Duha na korist” (1 Kor 12, 7). Budući da su te karizme, bilo one najsjajnije bilo one jednostavnije i raširenije, osobito prilagođene potrebama Crkve i korisne, valja ih primati sa zahvalnošću i s utjehom. Izvanredne pak darove ne valja la­koumno zahtijevati niti se smiju od njih preuzetno očekivati plodovi za apostolsko djelovanje; naprotiv, sud o njihovoj ispravnosti i urednoj uporabi pripada onima koji predsjedaju Crkvi i kojima posebno pripada to da Duha ne trnu, nego da sve provjere te zadrže ono što je dobro (usp. 1 Sol 5, 12 i 19-21).” (LG 13)

Dekret o apostolatu laika istog Sabora dodaje da iz primanja karizmi “proizlazi za svakoga vjernika pravo i dužnost da se u Crkvi i u svijetu njima služi na dobro ljudi i na izgradnju Crkve, u slobodi Duha Svetoga koji puše gdje hoće (Iv 3,8), te istodobno u zajedništvu s braćom u Kristu, prije svega sa svojim pastirima” (AA 3).

Što se tiče vršenja ove specifične karizme, valja imati na umu neka pravila, upute i postavke:

  1. Pismom Kongregacije za nauk vjere iz 1985. podsjeća se na odredbe Zakonika kanonskog prava po kojima je egzorcizam pridržan ovlaštenim svećenicima, te drugima stoga nije dopušteno koristiti formule egzorcizma.
  2. Istim pismom apelira se na biskupe da bdiju kako, čak i u slučajevima kada se ne radi o pravom demonskom posjednuću, ne bi osobe bez potrebne (o)vlasti vodile susrete na kojima se, radi postizanja oslobođenja, demoni izravno ispituju i nastoji se doznati njihov identitet. 
  3. Radi jasnoće, termin “egzorcizam” koristi se isključivo za sakramental, dakle službenu molitvu Crkve koju vodi ovlašteni službenik, dok su ostalo “molitve za oslobođenje”
  4. Cilj je egzorcizma i molitve za oslobođenje isti: osloboditi od đavolske prisutnosti ili djelovanja
  5. Što se tiče djelotvornosti, laik koji moli za oslobođenje od đavla vrši opće svećeništvo vjernika; svećenik pak koristi ministerijalno svećeništvo; ovlašteni egzorcist uz to vrši liturgiju – javnu molitvu Crkve: stoga, po sebi, postoji i razlika u djelotvornosti ove tri molitve
  6. Iz prethodnog logički slijedi da su molitve za oslobođenje načelno  prikladnije u lakšim slučajevima, dok teže valja prepustiti svećeniku i naposljetku službenom egzorcistu
  7. Otac Amorth, poznati rimski egzorcist, napominje da Gospodin, osim do službe, ipak posebno drži do vjere: stoga je moguće da privatna molitva jednog  laika bude djelotvornija od drugih (zatim spominje primjer sv.Katarine Sijenske, kojoj su egzorcisti slali one koje sami nisu mogli osloboditi)

I svi ostali vjernici, koji nemaju posebnu karizmu oslobađanja, niti ih Gospodin zove na takav oblik služenja u Crkvi, već su po krštenju, a posebno krizmi, postali sudionici duhovnog boja protiv Zloga. Već u Molitvi Gospodnjoj upućujemo Gospodinu zaziv: izbavi nas od Zla. Ovdje donosim primjer još jedne molitve koju može moliti vjernik potreban “oslobođenja od utjecaja Sotone”:

 

O Isuse Spasitelju, Gospodine moj i Bože moj, moj Bože i sve moje, koji si nas po žrtvi Križa otkupio i pobijedio moć Sotone, molim te da me oslobodiš od svake zlotvorne prisutnosti i od svakog utjecaja Zloga. Molim te to u tvoje Ime; molim te to po tvojim Ranama; molim te to po tvojoj Krvi; molim te to po tvome Križu; molim te to po zagovoru Marije, Bezgrešne i žalosne. Krv i voda što su provrli iz tvoga boka neka siđu na me i očiste me, oslobode i ozdrave. Amen.

I obrednik “Egzorcizmi i druge prošnje” donosi nekoliko sličnih molitava za laike. Također, vjernicima se preporuča upotreba sakramentala, posebno blagoslovljene vode (dakako, uz molitvu). U slučaju potrebe za daljnjim informacijama o ovoj tematici, preporučam ti posebno slijedeću literaturu: Amorth: Novi izvještaji jednog egzorciste; Pavić: Molitvom do zdravlja; Bolobanić: Kako prepoznati zamke Zloga?; MacNutt: Oslobođenje od zlih duhova; Lozano: Oslobođeni. Dakako, u slučaju potrebe preporučam i da se obratiš za pomoć svome župniku ili drugom svećeniku.

Zaključno, zajedno s ocem Amorthom podsjećam: postići, sačuvati i povećati stanje milosti putem sakramenata, sakramentala, upoznavanja i življenja vjere u svakodnevnom životu, kao i redovite molitve, pobjeda je protiv redovitog đavolskog djelovanja (napastovanja) i ujedno najbolja prevencija protiv njegova izvanrednog djelovanja (zlostavljanja, opsesije, uznemiravanja, opsjednuća).


Btb,

don Damir




Postavite novo pitanje

Ukoliko niste pronašli odgovor na ono što vas zanima, možete postaviti novo pitanje preko ove forme.

Don Damir Stojić

don Damir Stojic Don Damir Stojić, svećenik salezijanac, trenutno je studentski kapelan Grada Zagreba. Ako želite saznati više o njemu i njegovu radu, kliknite ovdje.

Povratak na vrh