Uredovno vrijeme: Uto.-Pet. 16h-18h; SD Cvjetno naselje, Odranska 8, 10000 Zagreb; e-mail: studentski.kapelan@gmail.com

Obred pranja nogu i trebamo li papu zvati Svetim Ocem?

Ima li Papa pravo mijenjati liturgiju - konkretno mislim na obred Velikog četvrtka gdje je papa oprao noge osobama među kojima je bilo i žena, te čak osoba druge vjeroispovijesti umjesto da opere noge muškarcima koji žive katolicizam, koji su primili (i primaju) sakramente, ukratko predstavljaju apostole?
Imam još jedno kratko pitanje, a to je da li papu smijemo zvati svetim ocem jer zna se tko je Sveti Otac, a papa ne simbolizira Krista već sv. Petra? Lijep pozdrav, Ivan


Dragi Ivane,

S liturgijom, osobito misnom, ne može se uspoređivati niti jedan drugi čin Crkve jer ona je izvor i vrhunac kršćanskog života. Stoga mi je drago što pokazuješ zanimanje za nju.

No, prije odgovora o obredu pranja nogu, napisao bih ti ukratko o tome smijemo li papu nazivati svetim ocem.Obično se u takvim promišljanjima polazi od Isusove riječi iz Mt 23,8-9:  „Vi pak ne dajte se zvati `Rabbi`, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš - onaj na nebesima.“

No, vidimo da sam Isus na drugom mjestu naziva Nikodema učiteljem: "Ti si učitelj u Izraelu pa to da ne razumiješ?“ (Iv 3,10). Zatim, već drugi novozavjetni spisi na mnogim mjestima koriste bez zadrške naslov „učitelj“ za jednu od crkvenih službi (usp. Dj 13,1; 1 Kor 12,28; Gal 6,6; Ef 4,11…).

Slično je i s drugim nazivom, onim „oca“. Iz slijedećih redaka jasno je da sv. Pavao sebe smatra duhovnim ocem vjernika: „Ne pišem ovoga da vas postidim, nego da vas kao ljubljenu svoju djecu urazumim. Jer da imate u Kristu i deset tisuća učitelja, ipak ne biste imali više otaca. Ta u Kristu Isusu po evanđelju ja vas rodih!“ Evanđelje po Luki u 1,59 isto tako bez zadrške naziva Zahariju ocem Ivana Krstitelja, a slično i na drugim mjestima. Poslanica Efežanima također u 6,4  oslovljava „očeve“, kao i Kološanima u 3,21. Ivan u svojim poslanicama također vjernike svako malo oslovljava s „dječice“, implicirajući da im je on duhovni otac. Sveti Stjepan oslovljava svoje slušatelje kao braću i oce (Dj 7,2).   

Iz navedenoga jasno slijedi da se od samoga početka Isusove riječi o tome da se nikoga ne zove ocem ili učiteljem nisu shvaćale doslovno. Shvaćalo ih se tako da je samo Bog Učitelj i Otac u punom i pravom smislu riječi, a pojedini ljudi samo na različite načine u tome sudjeluju. Isto je i sa svetošću – samo je Bog svet, a čovjek u tome može participirati, bilo u smislu osobnog posvećenja, bilo u smislu obnašanja posvećene službe. Dapače, kada ne bi koristili nazive „otac, učitelj, svetac“ i za ljude, ti nam pojmovi ne bi mogli biti ni od kakve koristi u obraćanju Bogu. Radi se, naime, o analogiji – upravo po sličnosti sa svetim osobama, zemaljskim ocima i učiteljima možemo misliti o Bogu kao Svecu, Ocu i Učitelju par excellence.

Što se tiče simboliziranja Krista, svaka zaređena osoba u svome stupnju predstavlja Isusa Krista – to je osnovno u sakramentu svetoga reda. Duh Sveti ređenika suobličuje Kristu, Proroku, Svećeniku i Pastiru. Osobito se sakramenti ne mogu slaviti u osobi svetoga Petra, već isključivo u osobi Krista kao glave Crkve – „in persona Christi capitis“. Kako bi netko, predstavljajući bilo koga osim Krista, mogao reći primjerice „Ja te odrješujem od grijeha tvojih“? Ako dakle, svaka zaređena osoba „u svom stupnju“ predstavlja Krista, jasno je da ga biskupi predstavljaju u najvišem stupnju, a papa, kao nositelj Petrove službe utvrđivanja braće u vjeri, opet između svih biskupa na poseban način. Stoga u nazivu „sveti otac“, kada ga se ispravno shvati, nema ništa sporno.

Glede obreda pranja nogu, on je jasno posvjedočen već u prvim stoljećima Crkve. To znači da je Crkva vjerno čuvala „primjer koji je Isus dao učenicima“ (Iv 13,15). Ta se gesta ostvarivala na različite načine. Općenito se može razlikovati „Mandatum Pauperam“ – pranje nogu siromasima i „Mandatum fratrum“ – pranje nogu braći. Nijedno od navedenih nije bilo dijelom Mise Večere Gospodnje, a od najranijih se vremena čin smatrao onime što bi danas nazvali sakramentalom.   

Sakramental se po sebi može podijeliti bilo kome, za razliku od sakramenata koje (osim krštenja, dakako) mogu primiti samo krštene osobe. Iz navedenoga slijedi da papino pranje nogu siromašnoj braći, pa i sestrama, po sebi nije ništa sporno.

Međutim, ono što može biti izvor smutnje jest činjenica da po važećem liturgijskom pravu (koje papa, kako i sam primjećuješ, može mijenjati ili staviti van snage u pojedinom slučaju) pranje nogu u Misi Večere Gospodnje treba izvršiti nad „izabranim muževima“ (viri selecti). Teško je održavati propis kojega najviši zakonodavac sam , zaobilazi.

Stoga se čini da bi bilo uputno najprije dobro vidjeti što bi se činom pranja nogu željelo označiti, a onda prosuditi koji je najbolji način da se takvo što postigne. Ukoliko se želi označiti služenje, poniznost i međusobna ljubav, nema prepreke da se taj obred proširi i na žene i djecu, te osobe koje nisu krštene. Međutim, ukoliko se, posebno u kontekstu Mise Večere Gospodnje (u kojoj se slavi ustanovljenje svećeništva Novoga Zavjeta) želi u obredu pranja nogu označiti i apostolski zbor, te iščitati u ovoj gesti obredno pranje uoči posvećenja za svećeništvo (usp. Izl 29,4), onda bi bilo prikladno zadržati postojeće propise. A možda bi se moglo uvesti dva pranja nogu, pa bi se tako označilo i jedno i drugo.

Prilažem i link na jedan dobar članak o ovom obredu:
http://www.catholicculture.org/culture/library/view.cfm?recnum=2648


Btb,
don Damir



Postavite novo pitanje

Ukoliko niste pronašli odgovor na ono što vas zanima, možete postaviti novo pitanje preko ove forme.

Don Damir Stojić

don Damir Stojic Don Damir Stojić, svećenik salezijanac, trenutno je studentski kapelan Grada Zagreba. Ako želite saznati više o njemu i njegovu radu, kliknite ovdje.

Povratak na vrh