Uredovno vrijeme: Uto.-Pet. 16h-18h; SD Cvjetno naselje, Odranska 8, 10000 Zagreb; e-mail: studentski.kapelan@gmail.com

Je li Izaija navijestio Kristovo rođenje?

Poštovani, prije nekog vremena se na forumu jednog portala povela rasprava o tome kako je prorok Izaija navijestio rođenje Isusa Krista u tekstu: „Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel!“ (Iz 7, 14)
Na temi je pisao i jedan Židov koji je tvrdio da Bibliji ne tvrdi da će djevica roditi nego da iz teksta je vidljivo da se prorok izravno obraća trudnoj djevojci („almah“ ne znači djevica, nego djevojka!). Drugo, prorok ima uvjeriti kralja i narod da ih Izrael i Sirija neće osvojiti, a kao dokaz im nudi znak, koji se po nama kršćanima, ima dogoditi 700 godina poslje događaja kojeg bi trebao dokazati, dakle kad je već odavno "prošla baka s kolačima"!
Njegov je odgovor, moram priznati, poljuljao moju vjeru. Molim Vas ako mi možete prokomentirati ima li osnove za njegovo rezoniranje.


Poštovani!

U svome pitanju progovorio si o tome kako ti je jedno tumačenje Svetog pisma na kojega si naišao „poljuljalo vjeru“. To me podsjetilo na Isusovu prispodobu u kojoj nas podsjeća na važnost čvrstih temelja koje valja postaviti našem cjelokupnom životu, a onda i vjeri. Taj je čvrsti temelj, Stijena, na prvom mjestu Krist i njegova riječ. Međutim, u taj je temelj ugrađena i Kristova Crkva, sagrađena na Petru, Kristovom namjesniku i stoga također Kefi-Stijeni.

Preporučujem ti  stoga ponajprije brojeve 108-119 iz Katekizma Katoličke Crkve kako bi dobio neku osnovnu ideju o tome kako Crkva pristupa Svetom pismu i tumači ga. Ovdje ću izdvojiti samo nekoliko citata iz tih brojeva, te ih komentarima povezati s našom temom – sadržajem Iz 7,14:

- “Da riječi Svetih knjiga ne ostanu mrtvim slovom, treba da nam Krist, vječna Riječ živoga Boga, po Duhu Svetom "otvori pamet da Pisma razumijemo" (Lk 24,45).”

Dakle, Crkva nas uči da postoji dublji smisao Svetog Pisma, koji nije tek sam po sebi razumljiv svakom čitatelju, već se otkriva darom (katoličke) vjere, darom Duha Svetoga.

- ““Valja brižno paziti "na sadržaj i jedinstvo cijeloga Pisma". Koliko god bile različite knjige od kojih se sastoji, Pismo je ipak jedno poradi jedinstva Božjega nauma, kojemu je Isus Krist središte i srce – srce otvoreno nakon njegove Pashe:
Pod Kristovim srcem treba razumjeti Sveto pismo, koje upravo otkriva srce Kristovo. To je srce prije Muke bilo zatvoreno jer Pismo bijase nejasno. Ali Pismo je poslije Muke otvoreno, da oni koji ga sada poznaju, razmotre i shvate kako trebaju protumačiti proroštva.”

Isus Krist je srce Svetog pisma! Sam Isus učenicima otkriva što je “u Zakonu, Prorocima i Psalmima o njemu napisano” (Lk 24,44). “Pisma svjedoče za mene” – kaže Isus (Iv 5,39). Dakako, to “o njemu napisano” valja pronaći “otvorenom pameću” o kojoj je gore bilo riječi. Mesijanski navještaji Staroga Zavjeta nekada su više, a nekada manje očiti.

Nadalje, “jedinstvo cijelog Pisma” kojega spominje Katekizam znači da jedni dijelovi Biblije tumače druge. Izaiju 7,14 citira sam Božji anđeo u Mt 1,23. Budući da je Novi Zavjet pisan grčkim jezikom, ovdje se ne donosi hebrejska riječ “almah” o kojoj je govorio gospodin židovske vjere koji ti je poslao svoje opširno (i pohvalno) tumačenje Iz 7,14. Novi Zavjet donosi riječ “parthenos” koja na neki način pobliže određuje hebrejsku riječ “almah”. Naime, heb. “almah” može se odnositi i na mladu djevojku koja nije djevica, ali grč. “parthenos” bez sumnje označava upravo djevicu. Ta je riječ “parthenos” bila prisutna već u grčkom prijevodu Staroga Zavjeta – Septuaginti  iz 2. st. pr. Kr. te je odražavala već onda prisutnu vjeru Izraela da se iščekivani Mesija ima roditi upravo od djevice. Lk 1,26-27 također koristi istu riječ “parthenos” za majku Isusovu. Nadalje, Luka u 1,34 svjedoči da Marija “muža ne poznaje” čime i riječ “parthenos” – djevica dobiva definitivnu jasnoću.   


- “Pismo čitati u "živoj Predaji cijele Crkve". Prema riječi Otaca, Sveto pismo je većma napisano u srcu Crkve nego u tvarnim knjigama". Crkva u svojoj Predaji doista čuva živo sjećanje Božje Riječi, a Duh Sveti joj je tumač u duhovnom smislu.”

Živa predaja Crkve od početka do danas čuva vjeru u Marijino djevičanstvo i u to da je proroštvo Iz 7,14 ispunjeno upravo po njenom rađanju Gospodina Isusa. Nicejsko-carigradsko Vjerovanje iz 4.st., kojega redovito ispovijedamo na nedjeljnim misama, govori o tome da se Gospodin Isus “utjelovio po Duhu Svetom od Marije djevice (“parthenos”)”. Već su brojni crkveni oci i drugi kršćanski pisci prvih stoljeća, osobito kada su suočeni s drugačijim tumačenjima Židova I kršćanskih krivovjeraca, odlučno branili Marijino djevičanstvo i pozivali se pritom upravo na Izaiju 7,14. Među njima su sv. Jeronim, sv. Irenej, sv. Ivan Zlatousti, Tertulijan i drugi. Oni također često ističu da Izaija govori o Božjem znaku, a taj je znak tim jasnije Božji s obzirom na svoju izvanrednost.  

- “Paziti "na analogiju vjere". Pod "analogijom vjere" podrazumijevamo uzajamnu povezanost istina vjere među sobom i u cjelokupnom naumu Objave.”

Teolog Karl Rahner, primjerice, tumači Marijino djevičansko začeće ovako: “Utjelovljenje Sina Božjega slobodni je misterij božanske milosti; stoga ono ne potječe odozdo, nego jedino i samo odozgo. Budući dakle da Sin Božji ne potječe iz muževljeve volje i tijela, iz dinamičnosti ovoga svijeta, stoga je htio tako postati čovjekom da se u njegovu postajanju čovjekom očituje: ja nisam odozdo, iz nutarnje snage ovog svijeta, niti iz najplemenitije i najsvetije ljudske ljubavi, nego jedino odozgo!”

Nadalje, Bogu posvećeno djevičanstvo oduvijek je u Crkvi imalo posebno značenje (usp. 1 Kor). Ono je znak potpunog posvećenja Božjem kraljevstvu, nasljedovanje djevičanskog Krista i znak budućega svijeta.
 
U svjetlu ovih, a i brojnih drugih sličnih objašnjenja još se jasnije otkriva smisao Marijina djevičanstva i zašto je upravo ono “Božji znak” o kojem govori Izaija.

- “Prema staroj predaji može se razlikovati dvostruk smisao Svetog pisma: doslovni i duhovni smisao. Ovaj potonji se opet dijeli na: alegorijski, moralni i anagogički. Kad se ova četiri smisla potpuno slažu, živom čitanju Pisma u Crkvi zajamčeno je sve njegovo bogatstvo. Doslovni smisao jest značenje što proizlazi iz riječi Svetog pisma a utvrđuje se egzegezom, koja se drži pravila ispravna tumačenja.”

Specifični povijesni kontekst i smisao kojega Izaijine riječi u njemu imaju spadaju u doslovni smisao. Taj je smisao u svome tumačenju osvijetljen u mailu koji je dio tvoga pitanja i njega nitko ne osporava. No, da li tekst ima samo jedan doslovni smisao? Općenito da, ali to nije apsolutno pravilo, i to iz dva razloga. Prvo, ljudski pisac može htjeti istodobno označiti više od jedne razine stvarnosti. Uistinu, u skladu je s vjerom razmišljati da je prorok poput Izaije, u trenutku izgovaranja riječi koje mu je Bog nadahnuo, bio istovremeno svjestan i njihova značaja u konkretnoj situaciji vojne prijetnje, ali i njihova dubljeg značenja u drugom stvarnom kontekstu u kojem se tada nalazio Božji narod, a to je iščekivanje Mesije, pri čemu je “znak” dan u sadašnjosti bio anticipacija onog u budućnosti.

Drugo, čak kada se čini da ljudski izričaj ima samo jedno značenje, božansko nadahnuće može odrediti izričaj tako da stvori dvoznačnost. Takav je slučaj s izjavom  Kajfe kod Ivana 11,50: izjava istovremeno izriče amoralni politički proračun i božansku objavu.   

- “Duhovni smisao: Zahvaljujući jedinstvu Božjega nauma, ne samo tekst Svetog pisma, nego i stvarnosti i događaji, o kojima se govori, mogu biti znakovi. Tu spada i alegorijski smisao: Do dubljeg shvaćanja događaja možemo doprijeti ako prepoznamo značenje koje imaju u Kristu; tako npr. prelazak Crvenoga mora znak je Kristove pobjede, a time i Krštenja.”

Čak i kada bi pošli od toga da se u Iz 7,14 razlikuju doslovni i duhovni smisao, ostaje činjenica da Duh Sveti, glavni autor Biblije, može upravljati ljudskim piscem u izboru njegovih izričaja na takav način da oni izriču istinu, a da sam autor ne shvaća svu dubinu tih izričaja. Ta dublja istina može biti otkrivena naknadno u svjetlu novih Božjih djela i kasnijih Pisama. To je, kako sam već pokazao, itekako moguće u slučaju Iz 7,14 s obzirom na djevičansko začeće i novozavjetne spise. Kako Katekizam kaže, prošli događaji postaju “znakovi” budućih. Dakako da pritom novozavjetna stvarnost nadilazi znak – to i jest smisao tvrdnje da je punina Objave u Kristu!  

- “Sve naime što je u svezi s tumačenjem Pisma podliježe konačno sudu Crkve, koja vrsi božansko poslanje i službu čuvanja i tumačenja riječi Božje”.

Ovo je ključna stvar u cijeloj priči.

Katolička vjera je Božji dar. Onaj tko ga primi prima sigurnost, Božje jamstvo, da je dio te vjere jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva. Vjera u Crkvu neodvojiva je od vjere u Boga Oca i Sina i Duha Svetoga. Stoga se ona i neizostavno spominje i u Apostolskom i u Carigradsko-nicejskom Vjerovanju.

Vjera Crkve prethodi našoj vjeri, a mi smo pozvani uz nju prionuti. Dakako da se pritom ne odričemo razuma, dapače, samo nas Sveto pismo potiče na promišljanje vjere i hvali one koji se time bave (usp. npr. Ps 1; Ps 64,10; Izr 2,1-12; Izr 15,14; Sir 21,17; Sir 39,1-11; Dn 8,15-16...) Ipak, do spoznaje božanskih otajstava ne možemo vlastitim snagama. „Vjera dolazi po slušanju“. Nju najprije primamo kao milost izručujući sama sebe Bogu poradi povjerenja u njega, da bi zatim o vjeri mogli „iznutra“ promišljati, „odmatajući“ tako dar koji smo već primili. Graditi pak vjeru na vlastitom razumu i razumijevanju (koje je uvijek vrlo ograničeno i manjkavo), značilo bi graditi na pijesku, a znamo kako takav građevinski pothvat završava.

Ali, ako je naša vjera utemeljena u vjeri Crkve, sagrađene na Stijeni (usp. Mt ), ona će opstati kroz bure i oluje i moći ćemo ostati „nepoljuljani u nadi evanđelja koje čusmo“ (Kol 1,23). U krilu Crkve, napojena njezinom vjerom, naša duša ostaje spokojna „kao dojenče na grudima majke“ (Ps 131,2).

Konkretno o Iz 7,14 Katekizam kaže u broju 497:
Evanđeoski izvještaji vide u djevičanskom začeću božansko djelo koje nadilazi svako shvaćanje i svaku ljudsku mogućnost: "Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga", kaže anđeo Josipu o Mariji, njegovoj zaručnici (Mt1,20). Crkva u tome vidi ispunjenje božanskog obećanja na usta Izaije proroka: "Evo, djevica će začeti i roditi sina".


Btb,
don Damir



Postavite novo pitanje

Ukoliko niste pronašli odgovor na ono što vas zanima, možete postaviti novo pitanje preko ove forme.

Don Damir Stojić

don Damir Stojic Don Damir Stojić, svećenik salezijanac, trenutno je studentski kapelan Grada Zagreba. Ako želite saznati više o njemu i njegovu radu, kliknite ovdje.

Povratak na vrh