Uredovno vrijeme: Uto.-Pet. 16h-18h; SD Cvjetno naselje, Odranska 8, 10000 Zagreb; e-mail: studentski.kapelan@gmail.com

Kontradikcije u Svetom pismu

Poštovani,
nedavno mi je poznanik pokazao brojne kontradikcije u Sv. pismu. Naveo mi je 3 kontradikcije:

KONTRADIKCIJA 1: Da li se Bog pokajao, da li se može kajati?
Bog se pokajao:
„Pokaja se Gospod, da je bio načinio ljude na zemlji, i bio je duboko ožalošćen. I reče Gospod: "I zbrisat ću s lica zemlje, čovjeka i zvijeri, gmizavce i ptice u zraku, jer se kajem, što sam ih načinio." (Post 6, 6-7)
Bog se ne kaje:
"I ne laže postojani Bog Izraelov, niti se kaje; jer on nije čovjek, da se može kajati.""
(1 Sam 15, 29)

KONTRADIKCIJA 2: Koje je ljude Isus izabrao kao izgonitelje nečistih duhova?
U Evanđelju po Luki spominje se Juda Jakovljev kojega kod Mateja nema, a Tadeja spominje Matej ali ne i Luka.

KONTRADIKCIJA 3: Je li Isus došao da donese mir ili mač?
Mir:
"Mir vam ostavljam, mir svoj dajem vam. Ne dajem vam ga, kao što svijet daje. Neka se ne plaši srce vaše i neka se ne boji!" (Iv 14, 27)
Mač:
"Ne mislite, da sam ja došao da donesem mir na zemlju! Nisam došao da donesem mir, nego mač." (Mt 10,34)

Sličnih neslaganja i kontradikcija u Bibliji, kaže ima još. Postavlja se logično pitanje: Ako je Biblija Božja Riječ, ne bi li trebala biti bez takvih grešaka? Nisu li upravo greške dokaz da su autori biblije obični grešni ljudi? Možemo li i trebamo li se na takvu knjigu uopće osloniti? Možete li objasniti navedene kontradikcije? Hvala unaprijed!


Poštovani,

nastanak Svetoga pisma vezano je za specifične kulture, vremena, autore, zajednice, okolnosti, jezike i pisma, koji se pak uvelike razlikuju od naših. Stoga je često potrebno uložiti vrlo velik studijski napor u otkrivanju pravoga značenja određenih njegovih pojedinosti. To će istraživanje, koliko god u njemu napredovali, očito trajati do svršetka svijeta. Uostalom, Gospodin Isus je i sam rekao da će nas Duh Sveti (postupno) uvoditi u svu istinu, pa onda istina Svetoga pisma, koja je istim Duhom pismeno utvrđena, tu nije nikakva iznimka. Stoga kao vjernici niti moramo, niti možemo imati već sada gotove odgovore na sva (pot)pitanja.

Nadalje, treba jasno reći koji je razlog, zbog kojega vjerujemo Svetom pismu, njegovoj autentičnosti, istini, autoritetu i korisnosti. To je, naime, vjera, o kojoj Crkva naučava slijedeće:

“Budući da čovjek sav ovisi o Bogu kao o svom Stvoritelju i Gospodaru, a stvoreni je razum potpuno podložan nestvorenoj Istini, vjerom smo obvezatni iskazati poslušnost razuma i volje Bogu koji se objavljuje. Za tu pak vjeru, koja je početak ljudskog spasenja, Katolička crkva izjavljuje da je nadnaravna krepost, kojom, uz Božje nadahnuće i pomoć milosti, vjerujemo da je istinito ono što je on objavio, ne zbog unutarnje istine stvari shvaćene svjetlom naravnog razuma, nego radi autoriteta samoga Boga, koji se ne može prevariti niti može varati. Prema svjedočanstvu Apostola "vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo" [Heb 11,1].

Kako poslušnost naše vjere ne bi bila manje u skladu s razumom [usp. Rim 12,1], Bog je htio s unutarnjom pomoći Duha Svetoga povezati vanjske dokaze svoje objave, to jest Božja djela, u prvom redu čudesa i proroštva, koja su, budući da obilno ukazuju na Božju svemogućnost i beskrajno znanje, najsigurniji znakovi božanske objave, prilagođeni shvaćanju sviju. Zbog toga su kako Mojsije i proroci, tako ponajviše i sam Krist Gospodin, učinili mnoga i vrlo očita čudesa i proroštva; i o apostolima čitamo: "Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima" [Mk 16,20]. I opet je napisano: "Tako nam je potvrđena proročka riječ,  te dobro činite što uza nju prianjate kao uza svjetiljku što svijetli na mrklu mjestu" [2 Pt 1,19].

Premda naime pristanak vjere nipošto nije slijepi čin duše, ipak nitko "ne može prihvatiti evanđeosko propovijedanje", kao što je to potrebno za postizanje spasenja, "bez prosvjetljenja i nadahnuća Duha Svetoga, koji svima daje radost u prihvaćanju i vjerovanju istini".”

Dakle, prosvjetljenje Duha Svetoga je ono koje omogućuje prihvaćanje cjelokupne Božje objave, pa tako i njezinog pisanog dijela – Svetoga pisma.  Onaj tko vjeruje može i želi istraživati Božju riječ, pa i ono što se u Pismu čini kontradiktornim, ali ne zato jer bi mu o tome vjera ovisila. Vjernik ne vjeruje svome istraživanju i krhkom znanju, nego Bogu koji mu jamči za istinitost onoga što je objavljeno. Onaj, pak, tko ne vjeruje, a iskreno traži Boga, može takvim istraživanjem i dokazivanjem steći veću otvorenost prema Kristovom putu, ali ga ono samo po sebi jednostavno nije u stanju učiniti vjernikom – opet, to može samo unutarnje svjetlo Duha Svetoga. Moguće je, također, da netko pristupa Svetom pismu s unaprijed zatvorenim srcem i krivim nakanama. Na takvom se “istraživaču” pak ostvaruje Božja riječ: «S čovjekom čistim ti si čist, a lukavca izigravaš” (2 Sam 22,27). Naime, takvima  “Bog šalje djelovanje zavodničko da povjeruju laži te budu osuđeni svi koji nisu povjerovali istini, nego su se odlučili za nepravednost” (2 Sol 2,11-12).

S ovim ključnim napomenama mogao bi ovaj odgovor i završiti. Međutim, da bi ipak i razumu dali malo hrane i potaknuli ga na veće predanje Bogu, osvrnut ću se i na  kontradikcije koje ste naveli. Za početak, valja reći da se radi o kontradikciji samo kada se tvrdi da nešto jest i nije u isto vrijeme, ali i na isti način.


KONTRADIKCIJA 1: Da li se Bog pokajao, da li se može kajati?

Bog se pokajao:
„Pokaja se Gospod, da je bio načinio ljude na zemlji, i bio je duboko ožalošćen. I reče Gospod: "I zbrisat ću s lica zemlje, čovjeka i zvijeri, gmizavće i ptiće u zraku, jer se kajem, što sam ih načinio." (Post 6, 6-7)

Bog se ne kaje:
"I ne laže postojani Bog Izraelov, niti se kaje; jer on nije čovjek, da se može kajati.""
(1 Sam 15, 29)

Odgovor: Bog se ne kaje u smislu da nakon nekog ljudskog (ne)djela otkrije nešto novo i onda zbog toga promijeni svoj naum. Njegova je volja nepromjenjiva, a znanje obuhvaća svako vrijeme i nakane srdaca, tako da kod njega nema iznenađenja.

Međutim, valja prepoznati različite načine na koje govorimo o Bogu. Jedan od njih je i metaforički način govora, kojim slikovito govorimo o Njemu, govoreći zapravo o tome kako mi sami Boga doživljavamo. Među tim metaforama je i antropomorfizam, kojim mi Bogu na temelju našeg doživljaja pripisujemo ljudska svojstva. Tako, primjerice, kada Bog pripušta čovjeku neko zlo, čovjek to može doživjeti kao “kaznu Božjeg gnjeva” iako ustvari nije tako.

U ovom konkretnom slučaju čini se kao da se Bog kaje, budući da odlučuje uništiti ono što je stvorio, čime je u početku bio zadovoljan i s čime je imao druge planove.

Međutim, budući da su Bogu svi trenuci povijesti prisutni u svojoj aktualnosti, on oduvijek (ili, u odnosu na stvorenje: od početka svijeta) zna što će se dogoditi. Tako zna i za zlo, koje unaprijed dopušta, pa stoga tvrdnju da se Bog u nekom trenutku vremena kaje i prema tome mijenja svoje odluke, treba shvatiti samo metaforički.

Također, kako se objava kroz povijest razvija, tako postaje sve razvidnije što je pravo “lice Boga”, a što je samo ljudski doživljaj.


KONTRADIKCIJA 2: Koje je ljude Isus izabrao kao izgonitelje nečistih duhova?

U Evanđelju po Luki spominje se Juda Jakovljev kojega kod Mateja nema, a Tadeja spominje Matej ali ne i Luka.
 
Odgovor: Isus je, bez sumnje, znao brojati do 12, budući da je “ustanovio Dvanaestoricu” (Mk 3,14). Također, Crkva nije slučajno zametnula jednog apostola. “Juda Jakovljev” i “Tadej” ista su osoba, koju se stoga također naziva “Juda Tadej”. Sasvim je uobičajena pojava da su ljudi tog vremena i podneblja imali nekoliko imena i nadimaka. Tamo gdje se radije koristi ime “Tadej” očito je riječ o izbjegavanju poveznice s Judom, “koji posta izdajica”.


KONTRADIKCIJA 3: Je li Isus došao da donese mir ili mač?

Mir:
"Mir vam ostavljam, mir svoj dajem vam. Ne dajem vam ga, kao što svijet daje. Neka se ne plaši srce vaše i neka se ne boji!" (Iv 14, 27)

Mač:
"Ne mislite, da sam ja došao da donesem mir na zemlju! Nisam došao da donesem mir, nego mač." (Mt 10,34)

Odgovor: Mir je Isusov dar onima koji vjeruju u njega, mir je plod djelovanja Duha Svetoga i mir je stanje koje se uspostavlja definitivnom vladavinom Krista Kralja u vječnosti.

Međutim, neposredni učinak Kristova djelovanja i poslanja učenika u odnosu prema onima koji ne vjeruju jest “mač”, odnosno sukob. Taj sukob ima sasvim jasan uzrok, koji iščitavamo iz neposrednog konteksta citiranog retka– desetog poglavlja Matejeva evanđelja.

»Brat će brata predavati na smrt i otac dijete. Djeca će ustajati na roditelje i ubijati ih.22Svi će vas zamrziti zbog imena moga. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen.«»Kad vas stanu progoniti u jednom gradu, bježite u drugi.» Dakle, u tom sukobu učenici su progonjeni, a ne oni koji se sukobljavaju. A zašto se okolina, pa i najbliža, okreće protiv kršćana? »Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan.” Dakle, stavljanje Boga na prvo mjesto i beskompromisno nasljedovanje Isusa dovodi do progona od strane onih koji ostaju pod vlašću grijeha.

Ovo objašnjenje nije tek teoretsko, nego ga povijest nedvosmisleno potvrđuje: kršćani su tri stoljeća bili progonjeni; njima je vjernost Isusu donijela mir u srcu, ali progonstvo izvana.

Nadam se da će ti ovaj odgovor biti poticajem da dublje upoznaš narav vjere i njen odnos prema razumu.

Btb,
don Damir



Postavite novo pitanje

Ukoliko niste pronašli odgovor na ono što vas zanima, možete postaviti novo pitanje preko ove forme.

Don Damir Stojić

don Damir Stojic Don Damir Stojić, svećenik salezijanac, trenutno je studentski kapelan Grada Zagreba. Ako želite saznati više o njemu i njegovu radu, kliknite ovdje.

Povratak na vrh