Uredovno vrijeme: Uto.-Pet. 16h-18h; SD Cvjetno naselje, Odranska 8, 10000 Zagreb; e-mail: studentski.kapelan@gmail.com

Relikvije

Nedavno je bila proslava sv.Vlahe gdje je bila i procesija sa njegovim kostima. To me je podsjetilo na zlatno tele. Nije mi jasno zašto to crkva uopće čuva i slavi kad je i sam Vlaho toj ženi rekao da on nema veza sa pomoći njenom sinu već je to učinio Bog. Zašto se te kosti smatraju moćima? Ista stvar je i sa Stepincem, pred kojim se kleči i moli. Mislim da i negdje u Bibliji piše da ćemo se klanjati i moliti ljudskim kostima, što Bog “osuđuje”. Meni je sve ovo prestrašno. “Crkva” koju narod propovjeda, okreće vlastiti narod protiv Boga. Nadam se da sam u ovome svemu pretjerao, ali i u Bibliji negdje piše da će se pojavit zavodnici na mjestima gdje to nebi očekivali.


Postoji iznimno velika razlika između zlatnog teleta i relikvija svetaca. Izraelci su izgradili zlatno tele kličući: "Ovo je tvoj bog, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske." (Izl 32,4) Dakle, radi se o tome da su Izraelci napustili svoga Boga i priklonili se rukotvorenom idolu. Sasvim je drugačija situacija sa svecima. Oni su već za svoga života samo bili oruđe u Božjim rukama. Kao što si i sama spomenula, oni nisu djelovali svojom silom, već je Božja snaga djelovala kroz njih. Međutim, oni su se za vrijeme svoga života toliko duboko suživjeli s Božjom milosti da njihove relikvije i nakon tisućljeća daju mogućnost susreta s tom istom Božjom milošću. Tako da ljudi koji dolaze do relikvija i dalje u njima vide samo mjesto na kojemu se mogu susresti s Božjom milošću. I to je pravilan oblik štovanja relikvija svetaca. Slažem se da bi njihovo uzdizanje na rang božanstva bilo posve krivo i idolopokloničko, ali u kršćanskoj tradiciji to doista nije tako.

Da bi bolje razumjela zašto katolici štuju relikvije svetaca, pokušat ću ti objasniti biblijsku pozadinu, prema knjizi Scotta Hahna, "Signs of Life". Naime, još davno prije Kristova dolaska prorok Ezekiel imao je viziju suhih kostiju kojima Bog govori: "'Evo, duh ću svoj udahnuti u vas i oživjet ćete!" Dah Božji mrtve kosti vraća u život, ali dah Božji u kostima njegovih izabranika čini i puno više - on postaje životvoran. Sjetimo se kako nam Biblija u 2. Knjizi kraljeva kaže sljedeće: "Dogodilo se te su neki, sahranjujući čovjeka, opazili razbojnike: baciše mrtvaca u grob Elizejev i odoše. Mrtvac, dotakavši se Elizejevih kostiju, oživje i stade na noge." (2 Kr 13,21) Božja milost je toliko velika da je sam dodir s kostima proroka Elizeja bio dovoljan da povrati život mrtvom čovjeku. To isto načelo vrijedilo je i u Starom i u Novom zavjetu. I u Isusovo vrijeme Židovi su ozbiljno shvaćali navedeno učenje. Sjetimo se zgode iz evanđelja kada žena koja je patila od krvarenja samim dodirom Isusovih haljina ozdravlja: "A neka je žena dvanaest godina bolovala od krvarenja, mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve svoje i ništa nije koristilo; štoviše, bivalo joj je sve gore. Čuvši za Isusa, priđe mu među mnoštvom odostraga i dotaknu se njegove haljine. Mislila je: "Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena." I odmah prestane njezino krvarenje te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla." (Mk 5,25-28)

Prije nego je Isus uzašao na nebu, dao je svojoj Crkvi Duha Životvorca i tako je njegova služba ozdravljanja prešla na apostole, a preko njih na svete: "I sve se više povećavalo mnoštvo muževa i žena što vjerovahu Gospodinu tako da su na trgove iznosili bolesnike i postavljali ih na ležaljkama i posteljama ne bi li, kad Petar bude prolazio, bar sjena njegova osjenila kojega od njih." (Dj 5,14-15) Desetljećima nakon toga Bog je nastavljao svoje čudesno djelo po rukama svojih službenika: "Bog je pak činio čudesa nesvakidašnja po rukama Pavlovima tako da bi na bolesnike stavljali rupce ili rublje s Pavlova tijela pa bi s njih nestajalo bolesti i zli duhovi iz njih izlazili." (Dj 19,11-12) Stoga nije nikakvo čudo da su prvi kršćani nastavili poštivati relikvije svetaca. To se nije odnosilo samo na apostole. Prvi kršćani gradili su mnoštvo crkava na grobovima mučenika, što je značilo važan prekid u odnosu na židovsku i antičku tradiciju koja je mrtva tijela smatrala okaljanima i nečistima. Kršćani su, suprotno tome, vjerovali u veliku razmjenu: Krist je posto ono što smo mi da bismo mi postali ono što je On. Došao je da nas otkupi u našem cjelokupnom biću - dušom i tijelom, krvlju i kostima. Tako tijela svetaca već za svog zemaljskog života utjelovljuju njegovu božansku milost. Tijekom povijesti Crkve postao je običaj da se u oltar svake crkve ugradi mala svetačka relikvija.

Naravno, najvažnije relikvije oduvijek su bile one povezane s Isusom. Mjesta njegova zemaljskog života i dan danas ostaju sveta mjesta hodočašća i pobožnosti.

Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev? Nije on Bog mrtvih, nego živih! (Mt 23,32)

BTB,

Don Damir



Postavite novo pitanje

Ukoliko niste pronašli odgovor na ono što vas zanima, možete postaviti novo pitanje preko ove forme.

Don Damir Stojić

don Damir Stojic Don Damir Stojić, svećenik salezijanac, trenutno je studentski kapelan Grada Zagreba. Ako želite saznati više o njemu i njegovu radu, kliknite ovdje.

Povratak na vrh