Što ako nešto ne smatramo grijehom pa ga ne ispovijedimo jer ne želimo lagati na ispovijedi? Što je u biti veći grijeh – ne ispovijediti grijeh (kojeg ne smatramo grijehom) ili ga ispovijediti pa reći da se kajemo, a zapravo se ne kajemo (znači, lagati na ispovijedi)?
Hvala vam na vašem pitanju.
Ovo vaše pitanje je vrlo aktualno za 21. stoljeće i tiče se odnosa osobne savjesti i objektivne istine. Odgovor na pitanje nije i ne može biti crno-bijelo. Prvo, treba vidjeti zašto Crkva nešto naučava i zašto Crkva smatra neki čin grijehom. Može se dogoditi da osoba jednostavno ne zna i naravno, savjest neće reagirati na grijeh. Također, to što netko ne smatra nešto grijehom na znači da to nije grijeh. Niti pojedina savjest ne daje kriterij što je dobro a što zlo. To znači da bi svatko po savjesti određivao što je grijeh. Vaša savjest bi vas trebala usmjeravati prema objektivnoj istini, ali treba odgojiti savjest. Možda osoba ima krivo odgojenu savjest. Isus Krist je Put, Istina i Život i Isus Krist je ustanovio Crkvu i prenio na Crkvu autoritet i da bude čuvarica istine. Sve što Crkva govori ima svoj razlog. Zato, pozivam vas da imate povjerenje u majku Crkvu koja vas voli i koja daje upute upravo iz ljubavi i da nastojite odgojiti svoju savjest prema Evanđeoskim istinama. Glede konkretnog vašeg pitanja – što je veći grijeh – teško je dati pravi odgovor jer se radi o ljudskom srcu i savjesti, ali ovo je moj prijedlog: s povjerenjem u ono što Crkva govori nastojati zaista razumjeti što je grijeh i gajiti sinovsko povjerenje prema majci Crkvi, te moliti se Duhu Svetom za dar mudrosti, savjeta, razuma i znanja, da možete onda srcem prigrliti ono što Crkva s ljubavlju naučava, a to se sve zove duhovna borba, a pobjeda je u borbi. I na kraju, mislim da je bolje da ispovjedite taj grijeh, iako ne osjećate savršeno kajanje. U vašem slučaju to bi bilo nesavršeno kajanje što je prvi korak prema savršenom kajanju.
BTB
Don Damir