Uredovno vrijeme: Uto.-Pet. 16h-18h; SD Cvjetno naselje, Odranska 8, 10000 Zagreb; e-mail: studentski.kapelan@gmail.com

Zašto žene ne mogu biti svećenice?

Zašto žene ne mogu biti svećenice? Već sam više puta čula da je to zato što su apostoli bili muškarci, ali to mi nije neki zadovoljavajući odgovor. Što to znači, da su žene manje vrijedne ili možda ne bi mogle ispuniti tu funkciju? To mi baš nema smisla. Osobno smatram da jedino po čemu se muškarci i žene razlikuju je spol.


Poštovana!

Slažem se s tvojom tvrdnjom da jedino po čemu se muškarci i žene razlikuju jest spol.

Dakle, da bi znali što zapravo jest i što bi trebala biti i značiti razlika između muškarca i žene, očito se moramo zabaviti time što je to spol. Budući da je Bog tvorac svega, pa i spola, u njemu i njegovoj objavi treba tražiti i odgovor na naše pitanje.

Doista, početak odgovora nalazimo već na prvim stranicama Knjige Postanka. U prvom izvješću o stvaranju piše kako je Bog stvorio «čovjeka» (jednina!) «na svoju sliku» kao «muško i žensko». Već to implicira da ova dva spola i u njihovoj «jednosti», ali i u njihovoj razlici, na neki način odražavaju samoga Boga. Nadalje, drugi izvještaj o stvaranju prikazuje da je najprije stvoren muškarac, a zatim žena. To se potvrđuje i u Novome Zavjetu. U ovom drugom izvještaju, međutim, još valja zapaziti kako Bog stvara ženu od muškarčeva rebra: iako je Bog jedini Stvoritelj, muško se ovdje prikazuje na neki način počelom, izvorom iz kojeg žena nastaje: Adam Evi kliče: «Gle kosti od mojih kosti i mesa od mesa mojega!». Dakle, i ovo treba smatrati podatkom važnim za razumijevanje spolova.

Nadalje se kroz Knjigu Postanka govori o ocima, da bi u u Izl 3,13 sam Bog bio nazvan «Bogom otaca». Taj razvoj dostiže svoj vrhunac u PnZ 32,6 gdje se eksplicitno tvrdi da je sam Bog Otac, što se povezuje s time što je i Stvoritelj. Dapače, Bog se kasnije i sam objavljuje upravo kao Otac, kao u mesijanskoj Riječi: «On će meni biti Sin, a ja ću njemu biti Otac» (2 Sam 7,14). Ps 68,5 naziva Boga «Ocem siročadi», a Izaija u Iz 63,16 priznaje: «Ti si naš Otac». Jeremija i Malahija također Boga nazivaju Ocem.

Prisutan je, doduše, također i govor u kojem se Boga uspoređuje s majkom (usp. Hoš 11,1s; Jer 31,20; Iz 49,15: “Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću.”; Iz 66,13: “Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti.”). Međutim, jasna je i razlika između ova dva načina govora. Nigdje u Svetom pismu nema ženske zamjenice niti imena za Boga, niti Bog sam sebe igdje naziva Majkom, niti je tako zazvan igdje u Bibliji.

Stoga ne čudi što i sam Isus već s 12 godina objavljuje Boga kao Oca. Uči nas molitvu «Oče naš». Oslovljava Boga Ocem u velikosvećeničkoj molitvi. S križa također zaziva: «Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.» Sam Isus je također muškoga spola. On je nedvojbeno «Sin», koji nam od Oca šalje Duha. Stoga je kršćanski Bog upravo «Otac i Sin i Duh Sveti» i bilo kakvo krštenje u ime «Stvoritelja, Otkupitelja i Posvetitelja» ili «Majke, Kćeri i Duha Svetoga» ne može biti valjano (usp. Mt 28,18). I Isusovi apostoli, koji nastavljaju njegovu javnu službu, su svi muškarci.

S druge strane, Crkva je bez sumnje «ona», žensko. Još u Starom Zavjetu koristi se ženidbeni govor u kojem je Bog baš uvijek zaručnik, a Izrael zaručnica. U Novom Zavjetu je isto tako. Sakrament ženidbe participacija je na otajstvenom odnosu Krista i Crkve, pri čemu je Crkva, dakako, Žena Jaganjčeva.

Slika i uzor te Crkve jest Marija, žena «puna milosti», «majka Gospodinova» i majka Crkve. Upravo je ona, žena, kraljica neba i zemlje. Iako najsavršenije stvorenje na svijetu, nije primila apostolsku službu. To jasno pokazuje da se nemogućnost žena da prime svećeništvo ne može interpretirati kao pokazatelj njihovog manjeg dostojanstva i diskriminacije prema njima, već isključivo kao mudra odredba Gospodara neba i zemlje. Dokument “Inter Insigniores” podsjeća: “Najveći u Kraljevstvu nebeskom nisu službenici, nego sveci.” A njih ima među osobama oba spola podjednako.
 
O odnosima među spolovima govori nam također poslanica svetoga Pavla Efežanima:

«Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! Žene svojim muževima kao Gospodinu! Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve – On, Spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu! Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti, očistivši je kupelji vode uz riječ te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane. Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi. Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. Doista, mi smo udovi njegova Tijela! Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu. Dakle, neka svaki od vas ljubi svoju ženu kao samog sebe, a žena neka poštuje svog muža.»

(Danas nepopularni) crkveni dokument «Casti connubii» će na tragu ovoga ustvrditi da je muž glava, a žena srce obitelji; dok mužu pripada prvenstvo uprave, ženi pripada prvenstvo ljubavi. Jednostavno rečeno, svaki spol je na neki način «sakrament» Boga upravo na sebi vlastit, specifičan način. O tome je mnogo pisao sv. papa Ivan Pavao II. u svojoj teologiji tijela.

Isti papa u dokumentu “Mulieris dignitatem” upozorava na potrebu očuvanja specifično ženskog identiteta:
“Žena - u ime oslobođenja od muževog "gospodstva" - ne može težiti prema tome da si prisvoji svojstva muškarca umjesto svojih "svojstava" žene. Osnovan je strah da žena, umjesto da se na taj način "usavrši", da će se ona oštetiti i izgubiti ono što čini njezinu temeljnu uzvišenost....”

Dakle, da sažmemo sve do sada napisano. Bog je upravo Otac, a ne Majka; Isus je upravo utjelovljeni Sin, a nipošto Kćer. Crkva je pak Zaručnica, nikako Zaručnik. Apostoli i njihovi nasljednici su svi odreda upravo muškarci, a Marija, najsavršenije stvorenje, žena, kraljica apostola, nije primila apostolsku službu, to jest svećeništvo. I u braku muž je prvenstveno slika Krista, a žena Crkve. Muž je tako glava žene.  

Neporecivo je stoga da biti muško i biti žensko nije svejedno. Bog je svakom spolu odredio njemu vlastitu ulogu. Katekizam će stoga definirati:

Spolnost obuhvaća sve vidike ljudske osobe u jedinstvu njezina tijela i duše (2332). Svatko, muško i žensko, treba da prepozna i prihvati svoj spolni identitet (2333). Postoji fizička, moralna i duhovna razlika i komplementarnost (2335).  

Boga Oca, kojega je objavio od njega neodvojivi Sin, sakramentalno uprisutnjuju upravo muškarci kao stvoreni za očinstvo. Sina, koji se utjelovio kao muškarac i kao takav vršio javnu službu kao glava Crkve, uprisutnjuju upravo muškarci, sinovi. U tome Crkva vidi naravni i nadnaravni red. Stoga se i oduvijek smatrala vezanom Božjom voljom da svećenici budu samo muškarci. To je Crkva uvijek i svugdje vjerovala. Stoga, da ne bi o tome više bilo čak niti rasprave, sv. Ivan Pavao II. dokumentom «Ordinatio sacerdotalis» proglasio je da «Crkva nema nikakvog autoriteta podijeliti svećeničko ređenje ženama i da uz ovaj sud trebaju definitivno pristati svi vjernici Crkve». Kongregacija za nauk vjere je naknadno čak potvrdila da ova istina spada u polog vjere, to jest da to nije stvar promjenjive crkvene discipline.

Još u Starom Zavjetu Izrael je jedini imao samo muško svećeništvo, dok su narodi oko njega poznavali i žene – svećenice. Ista je stvar bila i u osvit Novoga Zavjeta, kada je Pavao širio kršćanstvo među pogane čiji su kultovi bili puni svećenica. Objavljena je vjera, dakle, i u isključivo muškom svećeništvu, ali i u naviještanju jednakog dostojanstva među spolovima (“nema više muško-žensko” Gal 3,28), bila potpuno originalna i protivna dominantnoj kulturi.   

Također valja promisliti o tome da je sveti red sakrament, a svaki sakrament traži prikladan znak kojim izriče nevidljivu stvarnost i podjeljuje milost. Tako krštenje mlijekom ne može biti valjano, ne zato što bi mlijeko bilo manje vrijedno od vode, nego zato jer kao znak nema isto značenje kao voda, počevši od simbolike očišćenja. Isto se odnosi na materiju Euharistije – kruh i vino. Tako i zaređeni muškarac kao sakramentalni znak može prikladno označiti Sina, koji je jedno s Ocem i koji je zaručnik Crkve, a žena ne može.   

Ono što nama preostaje jest da vjerom pristanemo ili ne pristanemo uz ono što nam je objavljeno. Ako ne vjerujemo, nikakvi nam dodatni argumenti neće pomoći. Vjera je nadnaravni dar kojim primamo objavu nedokučivu našem razumu. Ako se pak stavimo na razinu onih koji sude Božju Riječ umjesto da se sami damo od nje prosuditi, dogodit će nam se ono što je pisano: «Upropastit ću mudrost mudrih i odbacit ću umnost umnih» (1 Kor 1,19). Međutim ako vjerujemo, možemo – dapače, i trebamo – i dalje razmatrati zašto je Bog stvari upravo tako uredio i što to sve znači za nas kao društvo i pojedince.

Primjer jednog takvog promišljanja pronašao sam u tekstu kojega preporučam i tebi, a nalazi se na slijedećem linku:  
http://www.ewtn.com/library/Theology/NOTMOTHR.HTM

Btb,
don Damir



Postavite novo pitanje

Ukoliko niste pronašli odgovor na ono što vas zanima, možete postaviti novo pitanje preko ove forme.

Don Damir Stojić

don Damir Stojic Don Damir Stojić, svećenik salezijanac, trenutno je studentski kapelan Grada Zagreba. Ako želite saznati više o njemu i njegovu radu, kliknite ovdje.

Povratak na vrh